piše: Martina Budimir
Ovo pišem iz ležećeg položaja i s tablet računala. Ništa neobično, ali poprilično nepraktično.
Jeste li ikada poželjeli po cijele dane samo ležati i ništa ne raditi? Ja priznajem da jesam i evo, doživjeh to.
Vjerujte mi, nije uopće zabavno, osobito ako ste u horizontali više od pola godine. Na red su došle i svoje odradile video igrice, surfanje na netu, heklanje…
Jedino, premda sam knjigoljubac, čitanje nikako da me uhvati.
Tko si danas može priuštiti preležati više od pola godine?!
Ne vjerujem da itko zdravoga razuma i dobrih namjera to može poželjeti sebi ili drugoj osobi, pa radilo se i o najvećem neprijatelju. Ali život je roman koji najčešće ne pišemo sami, bar ne u potpunosti. I ne, život nije jukebox u koji ubacimo groš ili dva, a on nam svira traženu melodiju.
Premda to nisam sama poželjela, moja je pjesma u zadnje vrijeme “lagana, sasvim lagana”, ali još uvijek ne tragična. Meni je život samo stisnuo pauzu.
Pauze u životu dobro dođu, za rekapituliranje postignutog, za preslagivanje prioriteta, pa, ako hoćete, i za otvaranje očiju. Jer dok je vaš život u pauzi, nečiji tuđi životi očito idu takvim tempom da se nas pauziranih nemaju vremena a vjerojatno ni volje, sjetiti.
Ne, ne želim zvučati patetično, ne zamjeram, niti tražim sažaljenje, ali pauziranima puno znači živa riječ, informacije i dodir s vanjskim svijetom.
U pauzi života rutina ima veliko značenje.
Ispuniti dan, pa makar bezveznim reality emisijama, pomaže preživjeti svoju monotonu reality u kojoj vam jedino preostaje odbrojavati dane dok život stisne “Continue” (ne, uopće nisam pod utjecajem video igrica!) ili misliti na ono što morate učiniti kako biste mogli uistinu i nastaviti normalno živjeti. A to nešto nije nimalo lako ni bezbolno i, što je najgore, ne ovisi o vama, poznatom control freaku. Pa čemu si onda razbijati glavu time kako će proći i hoće li uspjeti.
Kažu da zdrav čovjek ima tisuću želja, a bolestan samo jednu. E, pa ja ih i dalje imam tisuću, ma i više, koliko god bahato to zvučalo.
Unatoč svemu, s optimizmom gledam u sutra i znam da možda, kada sve prođe, neću dobiti opciju “Resume”, ali možda hoću imati sreću i dobiti “New Game”.
Na koncu, svaka je nova igra izazov, ali i podsjetnik da je sve dobro dok ti život ne stisne “End”.