piše: Martina Budimir
Ako vas ovaj naslov ne odbije od čitanja, neće ništa, a možda i zagolica vaše zanimanje za ono što ću napisati nakon gotovo osam mjeseci apstinencije. Život se mijenja, životne nas okolnosti nemilosrdno šamaraju, misli se roje, ali pronaći vremena za uzeti virtualno pero u ruke, sve je teže i teže. Jednom ipak mora izaći van.
Pišem vam danas kao jedan obični mali, jedan u nizu Niko i Ništ. Pod dojmom izvrsne predstave Teatra EXIT, prepoznavši većinu nas u kafkijanskom društvu prožetom besmislicom, procesima i parolom „Tko jači, kači!“, odlučih se sabrati svoj roj misli i pokušati u jednome tekstu objediniti sve što se posljednjih dana narojilo.
Da uvod ne bi bio duži od teksta, presjeći ću i jednostavno krenuti, naravno, od najvažnije od sve tri stvari, nogometa. Koliko god to, čak i meni, ovako spušteno na virtualni papir zvučalo glupim, činjenica je da i danas, kao i 2018., nogomet ovoj naciji, svakom malom Niki Ništu među nama, daje prijeko potrebnu snagu i motivaciju za preživjeti sve što nam se događa i sve što slijedi u ovim turbulentnim vremenima.
Ponos male, ali velike nacije, ono je što nas čini onime što jesmo – nacijom koja je iznjedrila mnoge velikane, nacijom koja živi u jednom od najkorumpiranijih društava, ali nacijom koja se ujedno diči najpoštenijim i najsolidarnijim ljudima jer oni korumpirani Grabrijeli Gramzići nisu ono što je naš habitus.
Malen je Niko Ništ, vidi sve, razumije sve i zna što mu je činiti, ali život ga šamara, nemilice, ne da mu živjeti, ne da mu biti ono što jest. I zato, nažalost, najčešće izostane ono toliko važno veliko finale, a pitanje je dokad će se zadovoljavati brončanom ili srebrnom medaljom, ne medalje radi, nego zbog osjećaja da može i treba biti još bolje.
Ne postoji nacija koja će dati toliko sebe i od sebe kada je drugi u potrebi. Pokazalo se to nebrojeno puta. Tako smo se svi nesebično digli na noge kako bismo pomogli ljudima na Banovini, pokazali još jednom svoje veliko srce, snagu i, što je najvažnije, jedinstvo.
Danas, nakon dvije godine, nažalost, možemo samo ustvrditi da je finale izostalo. Okupljaju se ljudi koji na tren osjete da nisu Niko Ništ, da smo kao nacija veliki. I trebaju se okupljati. Neopisiv je toj osjećaj.
Iako smo zbog vrućine, velikog kašnjenja reprezentacije i prilično loše organizacije, 2018. ranije otišli s Trga, nismo dočekali veliko finale, osjećaj je bio neopisiv. Mješavina ponosa, sreće, nade, osjećaj da je sve moguće. I zato je u redu okupljati se na dočecima sportaša. Zaslužili su, zaslužili smo! Ne bi bilo tolikog uspjeha da uistinu ne igraju za svoj narod, a ne samo za svoj džep kao što ih mnogi optužuju.
U redu je okupljati se na dočecima sportaša, u redu je okupljati se i zbog nekog drugog razloga. Iako se to mnogima čini uzaludnim i besmislenim, nije. Kad se na jednome mjestu okupi puno nas koji smo preostalo vrijeme Niko Ništ, pokazujemo da smo zapravo netko i nešto, da smo prava snaga, pokretač i slika ovoga naroda. Narod je to koji može sve, osobito kad se suoči s najvećim nedaćama.
Iskoristimo zato euforiju, snagu i svoju brojnost da ukažemo na sve one male ljude koji se još uvijek smrzavaju u kontejnerima na Banovini. Iskoristimo trenutak i moć jedinstva, ukažimo na sramotu svoga naroda, na činjenicu da je u Banovini i u Zagrebu i okolici veliko finale izostalo. Bit će vremena i novca i za stadione, ali molim vas, ne zaboravite žrtve potresa!
Ne zaboravimo na pomoć i drugima koji su u potrebi! Jedno ne isključuje drugo! Nemojmo svoju frustraciju ispoljavati na onima koji bježe pred ratom. Ne zaboravimo kroz što je ovaj narod prošao ne tako davno.
Netko tko napiše ovakav naslov, bio bi loš kolumnist ako bi izostavio i jedan njegov dio. Kakve veze ima Orašar s nogometom ili Orašar s bilo čime iz ovoga teksta? Vrlo je jednostavno. Što god tko rekao i pljuvao po Orašaru kao nečemu što nije dio kršćanske tradicije, Orašar je jedno od najljepših utjelovljenja onoga što Božić doista jeste.
Bivši nogometaš, a sada osoba amputirane noge, mladić koji studira glazbu i jedna obična profesorica u, neki će potpuno pogrešno reći, jednoj maloj školici, odlučili su konačno pogledati i tog Orašara. Pomodarstvo na najjače, reći će neki. Doza kulture, nade i vjere u bolji svijet, reći ću ja.
Bilo je riskantno dva mušketira odvesti na njihov i moj prvi balet. „Orašar“ u HNK Osijek imao je katarzično djelovanje, upravo ono što kazalište treba biti još od antičkih vremena.
U publici je bilo puno djece. Niti jedno dijete nije negodovalo, plakalo, bunilo se, pričalo. Iako možda ne razumiju smisao, otvorenih su usta uživali u notama Čajkovskog, u izvrsnoj koreografiji Dinka Bogdanića, u maestralnoj izvedbi orkestra, u bajkovitoj scenografiji, u šarenilu i lepršavosti izvrsnih kostima te u još boljoj izvedbi plesačica i plesača. Ono što je iznijela umjetnica Aoi Igucchi u ulozi Klare, uvjerilo je i najvećeg skeptika u publici.
Ples naroda šalje snažnu poruku jedinstva, međusobnog uvažavanja i promicanja općih ljudskih vrijednosti, sve ono što Božić uistinu jest. Ples je to koji pokazuje sve bogatstvo naših različitosti, koji nas potiče na uvažavanje i prihvaćanje drugih, ples je to koji pokazuje upravo ono što nam nosi uspjeh naše reprezentacije, upravo ono o čemu pjeva Niko Ništ na kraju pomalo bizarne, ali tako istinite predstave.
Da sam ja netko
pozvao bih sve dječake,
dao bih im igračke i
pustio ih da se cijeli dan
igraju i jure.
Radili bi divne stvari,
prekratki bi bili dani,
voljeli bi svoje škole đaci
da sam ja netko.
Svim majkama bih izbrisao bore
učinio da očevi ih vole
davnu ljubav da im vrate
i da mirno žive svoje sate
da sam ja netko.
Ne bi, ne bi ljudi život proklinjali,
sve bi ruže ženi poklanjali
kako bi se živjelo i kako bi se voljelo,
i kako bi dobro bilo,
kako bi se živjelo i kako bi se voljelo
i kako bi dobro bilo
da sam ja netko.
Svim majkama bih izbrisao bore
učinio da očevi ih vole
davnu ljubav da im vrate
i da mirno žive svoje sate
da sam ja netko.
Ne bi, ne bi ljudi život proklinjali,
sve bi ruže ženi poklanjali
kako bi se živjelo i kako bi se voljelo,
i kako bi dobro bilo,
kako bi se živjelo i kako bi se voljelo
i kako bi dobro bilo
da sam ja netko.
(„Da sam ja netko“, Indexi, autorica teksta Marija Perfiljeva)
Pokažimo svijetu da smo mi Netko! Pobrinimo se da niti jedna beba na Banovini više ne usne u kontejneru! Iskoristimo trenutak, snagu i moć zajedništva, nadu koju su nam dali naši sportaši i pokrenimo svijet nabolje. Pokaži da si Netko!
P.S.: Nedavno je obilježen Međunarodni dan osoba s invaliditetom, a trenutno se ova zanemarena skupina, koju čini veliki broj ljudi, pokušava izboriti za svoja prava. Prava osoba s invaliditetom počinju i od najmanjih stvari u svakodnevici. Želimo stoga zahvaliti ravnateljici HNK Osijek gospođi Dini Begović i ravnateljici Gradskog kazališta Požega gospođi Valentini Neferović za senzibilitet koji su pokazali prema osobama s invaliditetom i za ljudski i topli pristup koji puno znači.