tekst: Esad Redža
Mladost je odavno zabacio iza sebe. Vuče ju za sobom kao svoga crnog psa.
Poznajem ga dugo, gledam ga i ponekad pratim. Star je od kada ga znam.
Sivog izboranog lica pognutog tijela pogleda usmjerenog u stazu ispred sebe.
Ponekad šapućem sebi u bradu sve ono što bih njemu htio reći.
Šapućem onda kada ga sretnem.
Ponekad imam dojam da me čuo, pa od nekog srama spustim pogled na stazu.
Provjerim krajičkom oka je l’ me gleda, da li me je čuo.
Uhvatim ponekad tako na tren iskru iz njegova plavog oka.
To je iz njega davalo boju, te plave oči. Sve ostalo je bili sivo, tamnosivo.
Traje već nekoliko godina naše susretanje na istoj Stazi života.
Uvijek kažem sebi: Sutra ću mu reći! Sve ću mu reći u lice!
Ali, sve ostane po starom kada se sutradan sretnemo.
Zadnje vrijeme vježbam pred ogledalom taj svoj govor njemu ili njoj. Toj okrutnoj sivoj starosti.
Znam već napamet sve, a reći ću i vama.
Dakle, ako dobijem od života priliku pošteno i mirno dočekati starost i bez straha živjeti do kraja.
Do onog svim znano neznanog kraja. Do smrti.
Čeka li me tamo raj ili samo crna zemlja na koju netko polaže cvijeće?
Neću plakati nad svojom generacijom koja nestaje.
Neću kukati na sprovodima kako je bilo bolje prije. Neću samo zato što
nas je ostala nekolicina, opraštati pogreške davnih vremena.
Oronula tijela, ali ne i duha, takav starac želim biti.
Ne morate mi ustupiti mjesto u tramvaju, niti me pustiti preko reda samo
zato što sam star.
Klečat ću, ali vas neću moliti, to je samo od nemoći. Proći će.
Generacijo probudi se! Digni glavu sada!
Nemoj prkositi u starosti onima koji žive kako se ti nisi usudila.
Starost kroji samo siva i crna odijela, a boje tek rijetki nose.
Ono što je u meni, su boje. I na meni su boje!
Život možda blijedi pod stare dane kao kakav nježni akvarel, ali još uvijek je u boji.
Crno i sivo gazi moje obojene staze, gazi mene, moju uvijek obojenu dušu.
Eto, to sam mu htio reći.
I nikako da stanem pred njega, pred sve to crno i sivo.
Kao da se bojim starosti.