piše: Žarko Delač
Imajući u vidu aktualnu situaciju u najvećoj hrvatskoj firmi nameće se nekoliko činjenica koje ne bi trebalo smetnuti s uma. Naime, govoreći o financijskom poslovanju Agrokora zamjera se poslovodstvu nekoliko stvari ali uglavnom dug prema dobavljačima i preinvestiranje temeljeno ponajviše na kreditima.
Kao ekonomski laik, ipak postavljam logično pitanje: što bi bilo s našim dobavljačima da je koncern u stranim rukama?
Čini mi se kako se jednostavan odgovor može pronaći u odnosu stranih megatrgovcima koji djeluju na našem tržištu prema hrvatskim dobavljačima koji u stvari niti ne postoji. U tom slučaju od dva zla jedno je ipak manje.
Kritizirajući velika zaduženja naravno kako bi bilo najbolje vlastitim kapitalom ostvariti proizvodnju i financirati firmu ali tada ne bi imali ovo što imamo danas. Rascjepkane trgovine i poljoprivredne površine samo bi bili lakši mamac za prodaju i devastaciju.
Nadalje, slijedi novo pitanje: zbog čega su mnoge države strahovito zadužene i dobro funkcioniraju na principu zaduženosti?
Ako je to tako loše i neodrživo, sigurno bi se takav ekonomski sustav urušio i davno bi već završile u stečaju. Na isti način kako su završile naše mnogobrojne socijalističke tvornice i poduzeća, kupljena fiktivnim bankovnim kreditima koji su otplaćeni prodajom zemljišta, strojeva, zalihama robe ili opremom. Tako su uništeni i mnogi giganti poput Jedinstva, Prvomajske, Jugorapida, Plive, Splitske cementare, Jugolinije…
Vlasnik Agrokora ipak to nije napravio. Održao je koncern na okupu, zapošljava na tisuće ljudi, izdašno sponzorirao mnogobrojne sportske, kulturne i druge manifestacije, gradio vrtiće za djecu i širio se izvan granica Hrvatske.
Promatrajući s tog aspekta, možda možemo govoriti i o konkurenciji koja se želi riješiti jednog velikog igrača u jugoistočnom dijelu Europe, strategiji preuzimanja u koju su uključena i državna tijela drugih zemalja te financijske institucije.
Zbog toga u ovom trenutku, našem koncernu treba pružiti pomoći, a jedan od načina je i odazak u trgovine Konzuma te podržavanje akcije Kupujmo Hrvatsko. Ne samo iz samaritanskih i ekonomskih razloga već i zdravstvenih jer polako smo već zaboravili probleme sa zdravstvenom isparavnošću namirnica i kvalitetom robe stranih trgovačkih lanaca na našim policama. Ništa se spektakularno, u pozitivnom smislu, nije u tom pogledu promijenilo tako da i dalje kupujemo robu lošije kvalitete od one na zapadnoeuropskom tržištu te sumnjive zdravstvene kvalitete. Bojim se kako o tome neće progovoriti političari koji tipkaju na mobitelu za vrijeme izravnih televizijskih emisija ili umjetnici koji grade svoje kazališne karijere omalovažavajući svoju domovinu.
Nadam se kako ipak postoji potencijal za donošenje mudrih i državničkih odluka, hrabrih poslovnih rješenja i snažnih poruka prema medijima i dioničarima. Jer, zaključno, još uvijek možemo govoriti o više pozitivnih nego negativnih elemenata u poslovanju Agrokora!
Potrebno je pri tome smanjiti tenzije i osobni jal prema obiteljskom biznisu i vlasnicima koji nisu ništa ukrali, pronevjerili ili oteli, već godinama rade sukladno našim postojećim zakonima i stilu poslovanja.
I uz sve to, njeguju obiteljski život i odnose, moralni život, ne grade karijere na medijskim eskapadama i umjesto actus hominus primjenjuju actus humanus.
No, možda, u konačnici, i to nekome smeta.