piše: Marija Juračić
Danas sam se opet porječkala sa zetom. On, kulturan čovjek, Europejac i ja, negdje zaostala u vremenu. Pale su i neke oštre riječi. Zbog granice. Počelo je mojim nostalgičnim sjećanjima na one davne posjete Trstu kada bih u talijanskim buticima promijenila cijelu sezonsku garderobu. I kakvi su to samo butici bili!
Mi, koji smo živjeli u kolektivizmu, imali smo tada snažnu individualnu svijest. Svatko je želio biti poseban, svoj, neponovljiv. I nije se moglo dogoditi da je vaša poznanica došla u istom modelu haljine na ples. Ne ako je haljina kupljena u butiku. Bila je unikatna, jedina. Danas gledam uniformirane ljude. Posebno žene. Paradiraju u nekoj skupoj markiranoj odjeći, a izgledaju kao da stižu iz istog kolhoza. Ne mislim tu na traperice. Ne. Traperice su ok, pokazuju svjetonazor, stav prema životu, onaj „bolimebriga“ stav, vječne su i nezamjenjive.
Nekada, kada ste od švercera kupili lire, pokupovali sve što ste htjeli u talijanskim dućanima, počeo je čin skrivanja. Trebalo je robu po automobilu razmjestiti tako da bude pred očima cariniku, a da je on ne vidi. Bila je to posebna vještina i imala je neodoljiv čar. Ta igra skrivača sa carinikom. Kada biste prošli policijsku i carinsku kontrolu, mogli ste odahnuti, smijati se, skakati za volanom, dati oduška svome veselju. Još ste jednom pobijedili sustav. I nitko vas više nije ništa pitao. Znala su se pravila igre. E, to veselje mi moj zet želi pokvariti. Kaže: „Nema više granice, nitko ti ne gleda što si kupio.“ gleda me nekako zlurado i nastavlja: „Slobodan si donijeti sve za osobne potrebe.“ „E, tu sam te čekala. Što su to osobne potrebe? Koliko je to pića, cigareta, pari cipela….?“da ne pretjeram s nabrajanjem, jer dobro znam da mi potrebe diktira moj ograničeni budžet.
“A znaš li ti da te sada smije policija zaustaviti i pregledati automobil ne samo na granici, nego na svakoj točki tvoga puta? Znaš li da ti može zatražiti račun za neku dizajnersku torbicu dok šećeš i kazniti te ako ga nemaš? Modna policija.“ Sve to moj zet zna, ali nije ga briga. Neda mi gušta. Njemu su rekli da granice nema i on im vjeruje. Mi smo zaista u generacijskom jazu. On misli da je granica nestala, a ja vidim da se preselila, odebljala, proširila .
Onda on prasne argument:“ Pa ako nemate ništa u velikim količinama i protuzakonito, nitko vam ništa ne može“ a ja prasnem protuargument; „Pa što se onda promijenilo? I prije nisam smjela imati ništa u ogromnim količinama i protuzakonito, ali sam imala čar igre. Osjećaj da varam sustav. S pravom.“