Vinko Pavić
Oni se bude u osmijeh zore
I vidaju ožiljke noći.
Poznaju samo opor osmjeh
I trpnju u crnici,
I zgureni nad oranicama
Pokušavaju se približiti vremenu
Što u škrtim otkosima tkaje
Život i smrt.
Korov im izgazio noge,
A oni čvršći od kamena
Koračaju u brazdama
Pijući jalovu jesen.
U njihovim konačištima
Samo smrt nije škrta
I uvijek pristiže na vrijeme.