Vinko Pavić
Godine prođoše od kad smo bili djeca,
A sve je u jedno proljeće stalo,
Proljeće na nebu i na zemlji.
Osudiše nas na lutanja i uzmake
Bez mira u zjenama i s grčem u grlu,
Jer nismo slušali zapovijedi
Bezumnih kapetana.
Ušutkali ptice slobodnog pjeva
Onog trena
Kad smo pokušali nijemi
Ozelenjeti naše vrijeme
Plivajući uzvodno.
U brzacima je bila ukotvljena čežnja
Za uzletima i naš krik
Koji nestadoše kao ponornica
Što zagonetno uvire u kamenjar.
Tko će plakati
Za našim porušenim mostovima
Iza kojih ostaju mračne ulice
I nepokorne mutne rijeke, jer
Pripadamo vodama davljenicama
U čije virove
Pokorno nametnuše zakon šutnje
U kom svako proljeće,
Iznova,
Pronalazimo nestali dio sebe.