piše: Igor Matijašić
Nasilje. Nasilnici. Žrtve nasilja. Koliko smo se samo puta u posljednje vrijeme susretali s ovakvim i njima sličnim terminima?
Nasilje nas je počelo pratiti u stopu, «smiješiti» nam se s naslovnica dnevnog tiska, lingvistički nadomjestak za primjenu sile protiv volje ili prava onoga na komu se primjenjuje postao je sve izraženiji.
Dvije su velike grupe koje odmah povezujemo uz pojam nasilja. Prvu od njih svakako čine sportski navijači. Ako takve uopće možemo i zvati navijačima. Ne treba sad izdvajati sve „akcije“ pojedinih navijačkih skupina, dovoljno je samo osvrnuti se nekoliko dana unatrag i ponovno pročitati pojedinosti o brutalnom napadu na nogometnog suca Brunu Marića.
Drugu veliku (možda i veću!) skupinu koju povezujemo uz pojam nasilja čine svakodnevni «stanovnici» odgojno-obrazovnih ustanova.
Učenici u školama bivaju nerijetko zlostavljani od strane druge djece. Bilo da je riječ o verbalnom ili fizičkom zlostavljanju – ono je iz godine u godinu sve više prisutno. Dokaz su tome i svakodnevni razgovori razrednika ili ravnatelja s djecom koja su počinila određeni izgred, dolazak roditelja, plač malenih…
Što se može poduzeti da se nasilje doista i spriječi? Iako će biti mnogo oponenata sljedećoj konotaciji, učiteljima u školama su, na neki način, vezane ruke. Ne mogu učiniti mnogo. Razgovori s «izgrednicima», upozorenja, pa čak i kazne na počinitelje ne djeluju dovoljno stimulativno jer se nasuprot razrednika u kratkom vremenu opet pojavljuju ista lica. Stariji i mudriji (djedovi spomenutih navijača?) će se prisjetiti svoga školovanja, strogih učitelja, klečanja u kutu i neizostavne šibe. I stalno ponavljati svoju istinu – disciplina u školi prije je bila bolja. A o nasilju se uopće nije toliko raspredalo.
Da ne govorimo o svemu onome čemu su izloženi djelatnici škola, posebno pred kraj školske godine, u vrijeme kad se zaključuju ocjene. Sigurno je svaka škola barem jednom imala posjet roditelja koji je prijetio da će… (izaberite najveće moguće uvrede po izboru). Pritom su mnogi od tih prijetećih lica javno isticali da su oni krvarili za hrvatsku državu, da su bili branitelji, mada bi upravo ta riječ trebala biti u suštoj suprotnosti sa svime navedenim. Je li daleko trenutak kad će i kod nas, baš kao i u Americi, roditelji i učenici dolaziti s oružjem u rukama i stvari pokušati rješavati sami. A nakon velikih tragedija svi će počinitelje, izražavajući čuđenje baš kao i u američkim pričama, opisivati gotovo zloglasnim MTP kraticama. Miran, tih i povučen…
Ne ulazeći u domenu spomenutih pedagoških metoda bivših učitelja koji su stvari rješavali silom (packe, povlačenje za kosu i sl.), moramo se osvrnuti na nezaobilazne činjenice. Djeca mnogo vremena provode ispred televizora, dostupan im je internet, negativnih uzora, nažalost, imaju na svakom koraku.
Roditelji će eventualno nasilje nad svojim djetetom u školi većinom pripisati nedovoljnoj pažnji učitelja, prozvani će vratiti prebačenu lopticu odgovornosti i reći da zbog radnih obveza roditelji (pre)malo vremena provode sa svojom djecom te su ona prepuštena sredini koja ih okružuje.
Teoretičari će izraz nasilje zaogrnuti plaštom sofisticiranijeg «bullyinga», kroničari će ukazati na činjenicu da se UNICEF itekako bori protiv protiv spomenute tuđice, no svi će se složiti u jednom: nasilje postoji i sve je prisutnije.
Ma koliko šutjeli o tome!
Budući da ne živimo u svijetu braće Grimm te ne postoji čarobni štapić kojim bi se preko noći mogao riješiti ovaj (pre)veliki problem današnjeg društva, moramo se zapitati koliko zapravo možemo utjecati na to da se nasilje suzbije. Iako će mnogi reći da sve kreće od prevencije, morat će se i oni složiti da se pravilnici i zakoni ne provode dosljedno i da je to uzrok što pojedinci smatraju da mogu činiti što ih volja te im zapravo nitko ništa ne može.
U današnje vrijeme kad se sve više strahuje baš od svega, teško je očekivati da zaista vjerujemo u društvo jednakih (pred nadležnim institucijama).
A dok god postoje “jednakiji”, nikako ne može biti dobro…