piše: Marija Kukić, lektorica Hrvatskoga glasa Berlin
Čestice su nepromjenjive vrste riječi (uz već poznate priloge, prijedloge, veznike i uzvike). Njima se izražava stav govornika prema sadržaju iskaza. Dijele se na nesamostalne i samostalne čestice.
Među nesamostalne čestice spadaju upitne čestice li, zar i da.
Čestica li je enklitika* i uglavnom dolazi iza nekog glagolskog oblika i osnovno je gramatičko sredstvo upitnih rečenica.
Voliš li me?
Imaš li vremena za šetnju?
Je li Ivan napisao zadaću?
Je li ovo Martin?
Iz ovih primjera vidljivo je da se li piše odvojeno. Nije isto – Je li … i jeli (nešto smo jeli). Jedino se li piše zajedno kada se nalazi uz neku drugu česticu (kamoli, negoli, akoli…).
Čestica zar dolazi na početku rečenice te izražava dodatnu nevjericu, sumnju, čuđenje.
Zar me zaista voliš?
Zar imaš vremena za šetnju?
Zar je Ivan napisao zadaću?
Zar je ovo Martin?
Također se udružuje s česticom NE u skup zar ne, dolazi na kraju iskaza i očekuje se potvrdan odgovor.
Voliš me, zar ne?
Imaš vremena za šetnju, zar ne?
Ivan je napisao zadaću, zar ne?
Ovo je Martin, zar ne?
Nije dobro postavljati pitanja s udruženim česticama da i li.
Da li me voliš? Pravilno bi bilo: Voliš li me?
Da li smo stigli? Bolje je: Jesmo li stigli?
Čestica da dodaje značenje mogućnosti, eventualnosti.
Da nemaš koju kunu za posuditi?
Da možda ne ideš u Požegu?
Da nije ovo Martin?
*enklitika = riječ bez svoga naglaska, slijedi naglašenu riječ ili drugu enklitiku i s njima čini izgovornu cjelinu; naslonjenica, zanaglasnica (Anić .Goldstein)