Autor: p. Antun Volenik
Duhovi su za mene poseban blagdan. Da, Uskrs je naš najveći blagdan. Istina je da se za Božić osjećamo tako posebno i blisko u krugu svojih obitelji. Ali za mene, kao kršćanina, katoličkog svećenika, Duhovi su nešto posebno!
Sve do početka mojih teoloških studija nisam postavljao previše pitanja o vjeri, Bogu, Bibliji. Sve je bilo nekako samo po sebi razumljivo, osobito kad bih se molio.
Te molitve, bilo da su bile izrečene pred kipom sv. Ante, bilo u marijanskoj krunici, bilo kasnije u meditativnoj molitvi nad biblijskim tekstom, nisu tražile velika razumska rješenja.
Kasnije, kad sam počeo više studirati, a manje se moliti, mnoga pitanja glede vjere, Crkve, morala i stege su se umnožila.
Vidio sam da se o mnogim pitanjima vezanim uz vjeru i ljudski život i moral općenito vode žučne rasprave. Pa gotovo svaki dan čitamo u novinama ili gledamo na televiziji rasprave o pobačaju, pravima homoseksualaca, eutanaziji, napuhivanju skandala koji dolaze iz crkvenih redova. Danas je jasnije nego ikad da svijet sebi diže novoga boga koji vlada sve bezobzirnije, a to je novac i materijalni dobitak.
I ja sam se, kao i mnogi, tada zapitao: gdje je tu moj Bog? Najviše su me zasmetale nedosljednosti u meni, nedosljednosti među mojom braćom i sestrama, nedosljednosti u povijesti i važna pitanja preko kojih se olako prelazi. Kako u takvom svijetu uopće sačuvati pravu i istinsku vjeru? Kako ju naviještati drugima, a ne biti farizej?
I tada sam pronašao Duha Svetoga! Ili, točnije, Duh je pronašao mene. Iz iskustva vlastite nemoći počeo sam tražiti snagu, obranu, Branitelja i Odvjetnika odozgor. Pronalazeći ga razumom i srcem lakše sam se nosio sa svim svojim vjerskim i životnim pitanjima. Jednako tako, lakše sam odgovarao na pitanja i probleme i dobronamjernih vjernika i onih koji tek traže, pa čak i onih razočaranih i tužnih u vjeri. Konačno, i ne manje važno, lakše sam molio!
Veliko otkriće bilo je iskustvo ljubavi, da sam ljubljen. Tu mi je puno pomogla najmlađa naučiteljica Crkve, sv. Mala Terezija. Ona je upravo čitajući sv. Pavla apostola i njegovu poslanicu Korinćanima otkrila taj Božji dar ljubavi u Duhu Svetom. “Posao”, uloga Duha Svetog u Presvetom Trojstvu, jest upravo ono što su stari oci izrazili kao veza ljubavi, vinculum amoris. U toj bezgraničnoj ljubavi Bog me već sada ljubi, već sada želi graditi zajedništvo sa mnom, već sada mi se želi darovati u Duhu kako to opisuje veliki sv. Augustin.
Drugo veliko otkriće Duha jest zajedništvo. Sve koje vodi isti Duh Isusov nalaze se u zajednici što nadilazi njihove ljudske, povijesne, jezične i ine barijere. Tu mi je porasla i svijest o jednom drugom duhu – duhu ovoga svijeta. I taj duh je moćan, lukav i zavodljiv. Kao isusovac, još jednom sam se uvjerio u veliki dar, karizmu našeg osnivača sv. Ignacija: razlikovanje duhova. Taj dar potreban je izuzetno u današnjem svijetu gdje se sve čini dobro, dopušteno i ok, ukoliko služi meni i mojim ciljevima.
Treći dar bilo je ponovno otkriće Marije! Ona mi nikada i nije bila strana, ali u iskustvu Duha Marija je dobila novu snagu i novo razumsko utemeljenje. Mnogi proroci u Starom zavjetu bili su obuzeti Duhom, prorokovali su i vodili narod u snazi Duha. Ali Marija je prva koje je potpuno, u najintimnijim dijelovima svoga bića, obuzeta Duhom. Veliča duša moja Gospodina, Marijin Magnificat, izraz je te obuzetosti Duhom i njegovom snagom. Konačno, u danu Pedesetnice ona je ta koja s apostolima moli obećanu snagu odozgo. Od toga dana, rođendana Crkve, Majka Crkve bdije nad nama, svojim sinovima i kćerima.
Bilo bi prejeftino i lažno pričati samo o svetosti te Crkve. Ona je takva kakvi smo i mi, njeni članovi. Ali ona opstaje jer ima snagu iznutra, snagu odozgo. Snagu Isusova Duha koji je u nama te moćni zagovor, molitvu Marijinu koja je nad nama.
Bazilika Srca Isusova, Zagreb, 15. svibnja 2005.
(izvor: Laudato.hr)