tekst: Martina Budimir
Divna zemlja, još ljepši ljudi. Mislim pri tome i na unutarnju, ne samo na vanjsku ljepotu. Pa ipak, isti ti divni ljudi bježe iz iste te lijepe zemlje.
Egzodus poprima masovne razmjere. Bujica borbe za bolje sutra, ali ponekad i za golu egzistenciju, odnosi sa sobom i mlado, i one u najboljim godinama, ali i staro.
Oni koji ostaju, koji su već oguglali na sistemsku bolest društva ili ih bolest njihova tijela priječi u seobi, odbrojavaju dane do povratka najmilijih, najčešće za školske praznike.
I odjednom im se ideja više kraćih praznika, umjesto jednih maratonskih, više ni ne čini tako lošom. Više se ne priča o povratku, ostanak u stranoj zemlji gotovo se podrazumijeva. Neka je djeci bolje!
Jedino se, negdje u pozadini, nad ovom divnom zemljom i njenim još ljepšim ljudima nadvija crni oblak pun upitnika: Ima li tome kraja?
Hoće li se netko trgnuti i zaustaviti račji hod ove zemlje?
Kolika je snaga bujice? Hoće li za njom ostati potpuna pustoš ili možda ipak ima nade da će netko i ostati?
Ne usudim se ni pomisliti da će se tko vratiti. Čini mi se to u ovome trenu potpuno nemogućim, čista utopija, a onoga trena kada prestanemo gajiti nadu u njenu mogućnost, toga trena je sve zaista “otišlo u Honduras”.