Kristina Rogić
Dušo…
Mogu li te barem na tren… tako zvati..?
Ja sam putnica kroz snove
Plovim k tebi; rijekom od kiše,čamcem od dlanova
Vezanih očiju
Dušo…
Rasula sam srce po tvojim poljima;
posvuda rasulo se po tvojim kućama,tvojim krovovima
Rasipalo se poput sunca po tvojim očima; igralo se sjena…
Rasula sam se u dijelove, rasula po tebi
Kao dijamant kad zdrobiš i ostane prah..
Sjajim na svjetlosti sunčevoj tako polomljena…
Kad kiša pada cijedim se niz oluke tvijim krovovima
I tečem u snove…
Sudbino, čovječe moj…oh, kad bih bar tako mogla te zvati!
Kad bih barem prestala bez smrti umirati…!
Ja sam putnica kroz snove; koja k tebi hodi, koja k tebi hita…
I slijepa sam, i gluha, i nijema…
Ali tebe vidim, tebe čujem, tebi govorim
Dušo, kao svoju primi me; ja venem, gorim…