tekst: Marija Juračić
Kažu da čovjek prvo treba pomesti pred svojim pragom. Pa, evo. Da ne bi ispalo kako u našoj kući ogovaramo samo političare, jer njih više nije vrijedno ni ogovarati, pomest ćemo pred svojim pragom.
Radi se o mom unuku, muškom djetetu osnovnoškolskog uzrasta. Kada moja kći i moj zet pričaju o njemu, mislite da se radi o dva različita djeteta.
Ma što djeteta? O dvije različite biološke vrste.
Kada malac iz škole dođe razderan i izgreban, kći odmah zove školu, jer u nekakvom njezinom imaginarnom svijetu, škola treba biti najsigurnije mjesto u svemiru. Zove roditelje sukobljene strane, jer njeno malo srce nikada prvi ne počinje kavgu, nikada nikoga ne udara. Srce mamino, sav je korektan i dobro odgojen.
Zet, pak, odmah pita s koliko se protivnika mali sukobio, izgledaju li oni gore od njega i kada malac potvrdi, imam dojam da mu rastu krila.
„Muško je to! A tko je vidio da se muško dijete ponekad ne potuče! Opravdano je to pa čak i onda kada se radi samo o verbalnom deliktu. Nije on tamo nekakav kenjkavac iz sabornice pa da se svatko može na njega izdirati, kako hoće. Dobro je da mali ima kratak fitilj i da se zna na pravi način zauzeti za sebe. Momčina tatina!“
Moram reći da su moji osjećaji podijeljeni.
Razumijem kći kada kaže da biti muško nije više politički korektno, ni društveno prihvatljivo, a razumijem i zeta koji stoji na zadnjoj crti obrane te nekakve nekorektne muškosti.
Ne znam samo, kako malac percipira ta dvostruka mjerila. A možda nije ni važno!
U krajnjem slučaju, može postati političar.
uvijek me nasmiješ, ali moram priznati da su ove tvoje crtice vrlo poučne.
Do suza ste me nasmijali draga Marija, prepoznajem se u ovoj prici. Inace, smatram da su zene extremne u politici , one se zele dokazati kao “nadmuskarci”i bilo bi im bolje da ostanu u onoj prastaroj ulozi -iza svakog uspjesnog muskarca stoji jedna uspjesna zena.Zene su stvoritelji svijeta poslije Boga,naravno, a On djeluje tiho i nenametljivo.