RED PIVA, RED KOBASICA

piše: Viktorija Banić
Nedjeljno popodne, točnije predvečer, gledano po satu. Sunce još uvijek prži, kao da ni ne misli stati, ignorira i mjesec i zvijezde i modro nebo na čekanju.

Šetnja gradom, pa i do jednog gradskog parka s velikim jezerom. Čuje se glazba, neke stare melodije. Uvijek jednako stari pjevač cupka na pozornici, uvijek jednako obojane kose i zategnutog lica. Da, nije to izmišljotina ovoga doba… Naokolo stolovi i klupe, par stotina ljudi, uglavnom starijih ili mladih parova s malom djecom sjede, stoje, cupkaju. Vrućina.

Cvrlji, baš kao i posude za kotlovinu prepune sumnjivih kobasica koje plivaju u narančastoj, masnoj tekućini i ne mogu da ne pomislim da ih se, skoro, moglo samo ostaviti na ovoj pripeci na limu, bez ikakve vatre. Rezultat bi bio sličan. Gdje su kobasice, tu je i pivo, toči se na nekoliko pultova. Sok tek na jednome, a tamo baš i nije gužva.

Odlazimo na pristojnu udaljenost od njih, gotovo na suprotnu strani jezera. Skidamo obuću i gacamo po plićaku mutne vode, ali vrućina spušta kriterije. Glazba se još uvijek čuje, više nego dovoljno glasno i puno jasnije nego tamo u nemilosti snažnog razglasa. Tako razaznajem i ono što govore zvijezde koje nastupaju uz sirovi playback. Najavljuju svoje hitove i pričaju o svojim uspjesima, tamo negdje šezdesetih, pa naovamo, a učini mi se da se i pedesete spomenuše… Uglavnom, hvale oni sebe i vatrenu publiku ispred sebe – najbolju danas, kako humoristično reče jedan od njih. Više od svega hvale gradonačelnika, jednog i jedinog, koji je sve ovo dao, koji je omogućio, pa dajte pljesak, pa još jedan… Pa još red hvalospjeva i prešutno natjecanje koji će mu od izvođača posvetiti svoj veći hit. Najviše odgovarajuću odu.

Gubim interes za događaje i zvukove s i oko pozornice i uživam, još uvijek mokrih stopala, u zasluženom odmoru na umjetnoj plaži, bez trunke hlada, ali punoj oblutaka koji jednostavno mame da bacaš „žabice“. Tako prva, pa druga, pa…, baš kao kokice, uvijek naivno misliš da ćeš ostati na prvoj.

Pogledam oko sebe i zadovoljno rezimiram – oko nas širok prostor, većina se natiskala tamo prijeko, oko pozornice. Ovdje primijetim tek tri tinejdžerice koje se hihoću i rade selfy-je. A na uzvisini puno, puno dalje, omanje društvo srednjih godina.

Prene me šaka oblutaka bačena u plićak tik do mene. Okrenem se i ugledam dva razroka plava oka, lijepe djevojčice stare 4-5 godina, kikica mokrih od nedavnog kupanja, u prevelikim prljavo žutim kupaćim gaćicama. Upire pogled u mene, a ja se kao uvijek u takvim situacijama, osjetim krivo jer ne znam kako da joj obuhvatim pogled… Priča, ne baš razgovijetno, ali ne prestaje, šakama baca kamenčiće i prilazi sve bliže. Bacamo mi tako skupno kamenčiće, svatko u svome svijetu i začujem kako još jedan mlađahni pjevač s pozornice spominje i ruže koje dijele i u slijedećem trenutku dvojica muškaraca iz onog društva s uzvisine prolaze pored nas. Oni i sve na njima, najjednostavnije rečeno, neugledno i zapušteno. Žure prema drugoj strani jezera.

Meni svojim dolaskom pozornost odvuče mlada obitelj s malim djetetom koje je tek prohodalo. To ga ni najmanje ne sprječava da se zaleti prema vodi punom brzinom i siguran buć sprječava otac brz poput policijskog presretača na autoputu. Toliko brz da je privukao pozornost i moje male raspričane suubacivačice oblutaka i pomislim, ako nastavimo zasipati nedužnu vodu ovim tempom, mogao bi izniknuti pravi nasip ispred nas. Stoga, odustajem i samo sjedim, tek razgledajući kamenčiće.

Teški koraci koji nam se odjednom približavaju pripadaju onoj dvojici muškaraca. Zajapureni, potpuno mokrih majica dahću i krajnjim naporom koncetrirani nose nekoliko velikih plastičnih čaša s pivom i dvije crvene ruže toliko uvenule, pognute glave, kao da su preostale od neke prošlotjedne fešte. Ili su, možda, načete vrućinom dotučene bukom iz razglasa. Teško se odlučiti…

Uglavnom, muškarci prilaze ostatku svog društva i dvjema ženama pružaju te ruže. One oduševljeno zahvaljuju, guraju nos u one povinute glavice i na koncu ne znaju kud bi s njima. Izgleda da se pivu, ipak, više vesele.

Mene mala pričalica s mokrim kikicama uvjerava da se idemo okupati, da je baš super. Kad ne uspijeva, odlazi u plićak i bućka se. Spremam se za polazak i tko zna koji put pogledom tražim ljude kojime djevojčica pripada, nekoga tko o njoj brine. Sigurna sam da će netko prići, ali ništa. Nikoga. Već na odlasku začujem glas jedne od onih žena u društvu na uzvisini, kako preko pivske čaše u ruci curici viče tek da će se prehladiti. To da ne zna plivati, što mi je sama rekla, očito je manje bitno. Zbog toga je neće morati voditi liječniku, pa eto, što bude…

U povratku zastanem kod središta događanja i prvo što vidim su ljudi koji naglavce vise nad kontejnerima, s vrećama boca u slobodnoj ruci. Zatim nestrpljive ljude oboružane plastičnim tanjurima koji čekaju u redu za podjelu, sada shvaćam besplatnu, onih već opisanih kobasica, uz tanku krišku kruha. Sve to dijele umorne žene, iako pod suncobranima, kose mokre od vrućine i vrlo tankih živaca. Još je veći red za pivo. Njega toče muškarci. Za svaki slučaj.

Hlada nigdje, srećom sumrak polako pada. Plesači se polako ljuljuškaju u nekim starim ritmovima, sami s onom plastičnom čašom u ruci, često stisnutih očiju ili pak u uglavnom neskladnom, paru. Posrću po grbavoj travi i sjećaju se, vjerujem, nekih svojih davnih plesnjaka i drukčijeg života, očekivanja. Nekoliko najupornijih, preznojenih i izborom pjesama pogođenih u žicu, nasrću na sam rub pozornice, podignutih ruku se guraju u lice tražeći pogled vremešnog izvođača koji ih trenutno oduševljava svojim davnim hitovima. I da, vidi se na licima tih ljudi, to je najveće kulturno događanje kome su prisustvovali u posljednje vrijeme. Ma što riječ posljednje ovdje značila. Njima se više od toga, izgleda i ne da.

Već se polako naziru i svađe i povišeni tonovi u grupicama ljudi oko središta događanja, potpomognuti podijeljenim pivom i cjelodnevnom žegom s neba. Nasuprot njima, neki su se odvojili od ostalih, stoje ili sjede sami, često puše i razmišljaju o tko zna čemu. Voditelj najavljuje da će se program nastaviti i nakon predviđenog vremena održavanja, koje je eto pri kraju, što nailazi na opće odobravanje i jednih i drugih. Neka još potraje, pa što god…

Ja više nemam ni volje ni strpljenja, pa odlazim. U prolasku ugledam fontane kako izbacuju vodu u ritmu klasične glazbe, okružene mokrim kupačima kojima će one biti jedina plaža ovo ljeto, jer i odlazak na bazen treba platiti.

Sretan nam Dan državnosti, ne samo plesačima i kupačima oko ove pozornice, već i u Njemačkoj, Skandinaviji, Irskoj. Ma, gdje bili…