piše: Marko Jareb
Eduardo je cijelu noć bio u ribolovu na svijeću. Kući je došao pred svitanje, oprao se i legao. Utone u dubok san. U snu čuje kako ga doziva kum Edo i on s njim započne dijalog.
“Može li se, kume Edo, čovjek obraniti od nasrtljivaca?”, Eduardo će.
„Jedna novinarka „Televizije Gotvex“ izjavila je da nije mogla vjerovati, da će moći kraj nekoga sjediti na poslu s kim nema ništa zajedničkog, jer se ne može smisliti biti privatno u krugu nekih osoba, a ipak biti tako mirna i samokontrolirajuća. Ljudi su čudni. Mnogi sebe istiću u prvi plan i iritirajuće djeluju na okolinu, te ako te netko iritira zbog nečega onda nije problem do njega, nego do tebe. Većina želi da njihova riječ pliva, a ako to nije moguće onda su osvetoljubivi i skloni smicalicama.
Netko je rekao, kako je svatko kovač svoje sreće, ali samo za ono na što može utjecati. Kolike se stvari svakom čovjeku u životu događaju na koje on ne može utjecati . Teško je biti toliko pametan pa unaprijed predviđati situacije i izbjegavati podmetanja, ali svaki čovjek da bi opstao mora bar instinktivno predviđati stvari oko sebe i pokušati izbjeći smišljene i namjerne prepreke.“
“Je li, kume Edo, u životu bolje prođu diplomate?”, upita Eduardo.
Rečeno je negdje:
„Diplomacija je samo mamac za naivne kojima manipuliraju skriveni igrači koji samo svojom pogreškom izlaze na svjetlo dana. Trebalo bi uvesti pravilo kako se diplomacijom mogu baviti samo oni koji su završili školu za to.“
„Ako uopće postoji nešto, čemu treba posvetiti sve naše energije, to je bezuvjetno ona baština, koja je stečena tolikim naporom od cijeloga čovječanstva, koja je bila ures i ponos svih naroda, koja je bila kruna svih kulturnih nastojanja, koja je konačno temeljni princip „patekizamskog Zmorca“, a to je – prvenstvo duha i dostojanstvo osobe.“- govorio je u snu naglas Eduardo.
„Naglašujući prvenstvo duha i dostojanstvo osobe, „katekizamstvo“ s jedne strane izdiže jedinstvo države, a s druge strane spašava slobodu čovjeka. Tako tiho ali uspješno radi na procvatu onog kraljevstva istine i života, svetosti i milosti, pravednosti, ljubavi i mira.“ – govorio je još u snu naglas Eduardo.
Eduardo je imao mnogo pitanja za kuma Edu i nije znao hoće li mu na svako od njih kum Edo znati dati odgovor. Sve ono što je Eduardo želio znati pitao je kuma Edu, jer je najviše razumijevanja i strpljenja prema Eduardu, upravo imao njegov kum Edo.
Edo će kroz zube:
“Je li me ti čuješ Eduardo”, što ti govorim.
“Čujem te kume Edo”, odgovori mu Eduardo.
“Kume Edo, kaži mi neki događaj iz života koji si ti doživio?”, pitao je u snu ponovno Eduardo.
Edo će na to:
„U jednom crtanom filmu glavni junak i njegova rodica idu u prirodu na trčanje i vježbanje. Glavni junak kaže da mora vježbati kako bi jačao duh i tijelo.“
Tako trčeći i vježbajući oni međusobno pričaju, te će glavni junak rodici:
«Dobro je imati prijatelja da ti pomogne kad ti zatreba.»
Na to će mu rodica:
«Da lijepo je imati prijatelja kad si u nevolji ili kad si bolestan.»
Onda dodaje, odnosno kao da želi reći djeci, jer djeca najviše gledaju crtane filmove.
«Ali vaši najbolji prijatelji su vaša majka i vaš otac.Oni će vam uvijek pomoći kad vam je najpotrebnije.»
To je slično kao kad je sin obišao svijet i došao kući i kaže majci:
“Istina je majko, sunce cijeli svijet grije, ali do kuće rodne nigdje bolje nije”.
– Čega se, kume Edo, često sjetiš iz svoga života? – pita Eduardo.
„Jednom prilikom zvao me rođak da mu dođem pomoći iskrcavati pun šleper građevinskog materijala koji je on naručio za kuću koju je nedavno počeo graditi. Bilo je još nekoliko ljudi koji su nam pomogli na tom poslu. Kada smo iskrcali skoro pola kamiona ja sam onako kroz zube izustio:
«Uh, koliko još imamo iskrcavati.»
„Na to će mi rođak, kako bi mu njegova baka znala reći kad bi mu nešto bilo teško“, otprilike ovako:
«Nisu ni ove muke zauvijek.»
„To sam pričao jednom mom kolegi s «kalidža» kad smo brojili koliko još ispita imamo položiti.Nedavno sam sreo tog kolegu s «kalidža» koji je danas već oženjen, ima i djecu, i on će meni:«Uvijek se sjetim kad smo pričali o ispitima i govorili kad ćemo ih napokon sve položiti i kako sam mu ja govorio da nam te muke nisu zauvijek.»
– Ima li pojava, kume Edo, koje se još nisu iskvarile? – Eduardo će.
„Dođoše nam u goste jedni poznanici. Usput željeli su se malo osunčati i okupati. Auto su parkirali u debeli hlad, kad budu išli kući da ne bude vruće u njemu. Taj puta išao sam i ja s njima u grad. Kad smo došli ispred njihove kuće, nema šlapa od maloga im. Ta se žena stala ljutiti i vikati na svoga sina.“
«Kako si mogao izgubiti šlape, a kupili smo nove , nema puno.» – vikala je.
«Na što ti misliš, kako nisi odmah vidio da ti nema šlapa.» – urlala je na sina.
„Kad sam ja sljedeći vikend išao na selo, jedna naša susjeda, našla je šlape i vratila ih meni. Ja sam sutradan odnio šlape onim ljudima što su bili kod nas na kupanju. Ona žena nije mogla vjerovati da je ta naša susjeda vratila šlape i počela se čuditi je li to moguće. Eto vidiš da je moguće, jer naši u selu će sigurno vratiti jedno drugome kad znaju čije je. Ja sam joj na to sve još dodao: Kod nas nije nitko zaključavao ni kuće ni konobe dok se nije počeo svijet u selu miješati, tj. dok nisu počeli dolaziti furešti.To je istina živa i svakoga koga pitaš za to je li to istina, svatko će ti reći da je to apsolutno tako.“
“Je li važno, kume Edo, kako se braća dijele?”, opet će Eduardo.
„Braća se dijele kako bi znala što je čije i onda će bolje raditi svoj dio, a s većom voljom će pomoći jedan drugome. Sama procedura diobe bi trebala ići po načelu da stariji brat dijeli, a mlađi bira prvi.“
“Treba li se, kume Edo, roditi pod sretnom zvijezdom za biti student?”, upita ga Eduardo.
„Treba doživjeti studentski život, a pogotovo hranu u studentskim kuhinjama. Željko, moj kolega iz studentskih dana rekao je da je hrana u studentskim kuhinjama samo za održavanje vrste. Ipak imam i drugu priču na temu hrane u studentskim kuhinjama.“Pita otac sina studenta:
«Kakva vam je hrana sine u menzi.» Sin će ocu:
«Ćaća možemo uzesti kruha i juhe koliko hoćemo.»
Na to će otac sinu: «Onda vi sinko niste gladni.»
„I zaista u studentskoj kuhinji u kojoj sam se ja hranio mogli smo uzeti kruha i juhe više od jedne porcije. Mogli smo čak ponijeti kruha sa sobom u sobu, kako bismo kasnije mogli užinati.“
Od buke bušilice iz susjednog stana, Eduardo se prene i postane svjestan kako je sanjao kuma Edu i vodio dijalog s njim u snu. Malo se prisjeti cijelog razgovora i zapiše ga.
Poštovani čitatelju, upravo ovo što si pročitao je taj dijalog.