tekst: Marko Jareb
Prvi doktorat dodijeljen je u Parizu oko 1150. godine. Bio je tada to rimokatolički certifikat nekome da može predavati latinski jezik na sveučilištu.
Čak i u najrazvijenijim zemljama doktori znanosti čine tek oko 1% populacije stanovništva ( Nizozemska 0,6 %, Belgija i Španjolska 0,7 %, Francuska 0,9 %, Austrija 1,1%, Finska 1,2%, Njemačka 1,4%, Švedska 1,6%).
Svaki doktorat bi trebao iznjedriti neku novotariju. Ne može se prepisati niti kupiti, pa ni utjecajem zaslužiti. Ali oni koji ga posjeduju ne žele ga ispustiti sa svoje vizitke. On predstavlja ulaznicu za klub specijalaca, a mogu ga razumjeti samo oni koji su ga stekli.
Jedan hrvatski filozof ističe: ” Ne padaju utvare s neba, nego ih proizvode filozofi i znanstvenici ( zapravo pseudofilozofi i nazovi znanstvenici ), ali ne svojom voljom, nego udovoljavajući zahtjevima nositelja ideologijske produkcije. Metafizičke utvare koje obuzimaju svijesti živih ljudi rezultiraju međudržavnim i građanskim ratovima, pokoljima, pa čak i genocidima. No, one mogu poprimiti i manje zločudne oblike: mogu služiti prikrivanju zbiljskih interesa, kao što to pokazuje primjer porasta netrpeljivosti prema izbjeglicama diljem našeg kontinenta i šire.”
Koliko tome pridonose i sami doktori znanosti?
Ima li takvih i u RH?