Iz naše arhive/ objavljeno 12.07.2017. a (na žalost) aktualno kao da je danas pisano
piše: Marija Juračić
„Punice“, kaže moj zet,“ ovo je jelo jedva jestivo. Papreno, ljuto! Pa zar morate sve svoje frustracije iskaliti na hrani?“
Kušam jelo i čini mi se da će mi plamen suknuti iz grla, oči i duplja izletjeti, ali kakva bih ja bila punica, kada bih zetu dala za pravo? Istog trena odrekle bi me se sve punice svijeta.
Pokažem naivnu facu i kažem: „Meni je normalno. Čak malo bljutavo!“
„Izgubili ste okusne pupoljke“, ne odustaje zet, a prigovoru se izdajnički pridružila i ona kojoj sam život dala. Moja kći. I tako oni udruženim snagama navalili prigovorima, dok nisam puknula:
„Izgubila sam okusne pupoljke? Ma, izgubila sam ja mnogo više, a i vi ste. Samo toga još niste svjesni.“ I tu se više nisam mogla suzdržati pa sam svu onu ljutu papriku i papar izbacila riječima. A sve je počelo zbog jednog običnog šugamana.
„Dakle, otišla sam na plažu na koju odlazim od rođenja. Uvijek stavim šugaman na pijesak, okupam se, prosušim i odem zadovoljna kući spremati objed za vaša nezahvalna nepca.
Ali sada, urediše plažu kao da je lječilište za maloumne. Ležaljka do ležaljke. Masne od upijenih krema i kožnih bolesti. Koncesionar je ostavio za mještane samo onaj mali dio plaže koji se vidi jedino u vrijeme oseke. Nema mjesta za moj šugaman…
Onda sam se sjetila onog našeg čelnika koji je vikao: Imamo je. Imamo Hrvatsku! I ja sam, glupa naivka, povjerovala čovjeku. Ta, branio ju je i vaš otac, a moj vrli suprug i mali je Franko poginuo za nju…
Ma nisam ja za to tražila ni dvore ni palače. Ni šator na trgu nisam razapela. Ja sam samo mislila da sam obranila ona dva metra ljubljene zemlje na koju mogu položiti svoj šugaman i okupati se kao čovjek. A i to su mi oteli…
Pa sad kažite, koliko još toga ljutoga moramo progutati, a da nije objed?“