DOZIVANJE - Hrvatski Glas Berlin

DOZIVANJE

Kristina Rogić
snoviDušo…

Mogu li te barem na tren …tako zvati?
Ja sam putnica kroz snove
Plovim k tebi;r ijekom od kiše, čamcem od dlanova
Vezanih očiju

Dušo…

Rasula sam srce po tvojim poljima;
posvuda rasulo se po tvojim kućama, tvojim krovovima
Rasipalo se  poput  sunca  po tvojim očima; igralo se sjena…
Rasula sam se u dijelove, rasula po tebi
Kao  dijamant kad zdrobiš i ostane prah…
Sjajim na svjetlosti sunčevoj tako polomljena…
Kad kiša pada cijedim se niz oluke tvijim krovovima
I tečem u snove…

Sudbino, čovječe moj… oh, kad bih bar tako mogla te zvati!
Kad bih barem prestala bez smrti umirati!
Ja sam putnica kroz snove;koja k tebi hodi,koja k tebi hita…
I slijepa sam, i gluha, i nijema…

Ali tebe vidim, tebe čujem, tebi govorim

Dušo, kao svoju primi me; ja venem, ja gorim…

0 0 vote
Article Rating

Related Post

Subscribe
Notify of
guest
0 Comments
Inline Feedbacks
View all comments