tekst i foto: Slavica Jurčić
Bila sam kod mojih kumova na kirvaju baš na Svetog Iliju. Pita me njihov prijatelj Zvona iz Adžamovaca:
„Kumo, ti si sigurno Šokica?”
„Jesam”, odgovaram mu ja.
Da, moja baka Kata bila je iz Sredanaca i prava je Šokica, ali dida Ivo, otac moje mame, porijeklom je iz Dalmacije.
Izmiješali su korijene moji predaci. Baka Milica stigla je u Slavoniju u vagonu. Bilo ih je dvanaestero, a stigli su iz Gale kod Sinja u Bicko Selo.
Moj pradjed Lovro i prabaka Jelena rođ. Tenžera imali su jednu kćer koju su ostavili bogatoj tetki, koja nije imala djece.
Najstariji sin otišao u Ameriku, pisao pisma i nikada se nije vratio.
Baka Milica kao dijete došla u Slavonski Brod i služila po kućama kod gospode. Znala je reći da su prometnici na željeznici i policijski inspektori imali služavke.
S prvim suprugom napravila je kuću na Brlićki, drugoj ulicu od pruge prema Koloniji.
A tamo gdje je Halajko, imala je gostionicu do 44. godine, a tada je ostala bez svega u jednom danu.
Njenog prvog supruga su pretukli i umro je kada je moja tetka imala nekoliko mjeseci. Teška su vremena bila za nju, u krivo vrijeme imala je krivo ime.
Uporna i hrabra, opet se udala i to za moga djeda, rodila moju tetu i moga tatu u “švapskoj “kući“ u Garčinu.
Pričala je ona nama svaki dan o teškom životu. Moj djed Nikola bio je mlađi od nje. Nakon rata morao je u vojsku i nije ga bilo 22 mjeseca.
Snalazila se kako je znala. Bila je pismena kao i njena majka. Njeni stari susjedi su se kod nje skupljali i ona im je uz svjetlost žari iz šporeta čitala sve što je onda bilo za čitati.
Najviše se čitala Grička vještica Marije Jurić Zagorke. Slušali su svi, i djeca i stariji.
Moj tata iz Garčina ima lijepe uspomene, na svoj prvi čekić kojim je razbio bakin novi šporet i na prvi susret s mojom mamom u kinu u Garčinu.
Moja baka Kata bila je mirna žena, svestrana, znala nas je jutro nakon kirvajske zabave pitati jesmo li upoznale kakve dečke i onda bi nam pričala kako ona ima drugu baš u tome selu.
Izmiješali su se moji korijeni; šokački, goranski i dalmatinski. Netko kaže: „Nije bitno!” Kako nije? Što sam starija, postaje mi sve bitnije, važnije.
Moje bake su bile jednostavne žene, ali mudre i pametne.
Usmenom predajom ostavile su mi škrinju s blagom punu obiteljske baštine.