Nikola Šimić
Bukića, umilna psića,
Stari je imao Šjor,
I on je kao i svaki,
Pas čuvar,
Lajuć čuvao dvor…
Ali od Bukića umilna psića,
Nije se dalo spat,
Taj vam po cilu Božju noć,
Prestaja nije lajat…
Na Bukića voljena psića,
Šjor stari nije da,
Susjede sve bi redom,
On zbog njega,
Posla u “onu stvar”…
S Bukićem se pozabavi,
Općinska cila struktura,
Oko lajanja toga,
Cila se podigla bura…
Ka da se protiv Bukića psića,
Podiga cili svit,
Ne stane li noću lajat,ž
Dat će ga ustrilit…
Kad’ je s općine,
Doša doma,
Voljeni njegov Šjor,
Izložio on je njemu,
Rečeni mu skor:
“Slušaj me dobro Bukiću dragi,
Banda nam cila radi o glavi,
U gradskoj vladi,
Nema nam druge,
Što da se radi…”
“Kad’ laješ dobro od sada pazi,
Od deset uri do šest ujutro,
Molim te ne laj,
Već stoj mi kuco…
Od šest ujutro,
Navečer do deset,
Moš lajat prijo do volje mile,
Jesi me razumija,
Druge ti nije…?”