piše: Filip Čorlukić …Iz knjige: “Moja sjećanja na minulo stoljeće”
Medjutim, idila je kratko potrajala. Jedne noći, oko 22 sata probudila me snažna topovska, strojnička i puščana paljba. Skočio sam iz kreveta i otvorio prozor. Iz smijera Ilinčice jasno su se čuli uobičajeni ratni pokliči partizana: Naprijed drugoviii… Nagari Jovaneee… (Kao da su to bili samo “Jovani”. Nitko ne potiče na jurišanje ni “Ivane”, ni “Muje” premda i je i takvih mnogo bilo u partizanima) Ubijte ustašeee... (U Tuzli uopće nije bilo ustaških postrojbi) U žaru borbe domobrani su im odvikivali: “Hoćete li soliii…, dođite ušljivci da vas okupamo u slanom bazenuuu…”
Bilo je i psovki s obe strane.
Nakon nekog vremena pucnjava je iznenada prestala, a na nebu se pojavio toliki broj svijetlećih raketa, da je prostor od Jale do vrha Ilinčice bio potpuno osvijetljen. U skoro potpunoj tišini čuo se tek poneki uzvik, jauk i psovka, a tek rijetko pojedinačni puščani pucanj i kratki rafal iz šmajsera. Teško mi je reći koliko je to trajalo, ali je iznenada opet počela paljba iz svih oružja.
Bio sam strašno umoran i pospan, da sam otišao na spavanje i bez obzira na opću pucnjavu odmah zaspao. Kad sam ujutro ustao u predvorje je upravo ušao nadporučnik Vitje. Bio je vidljivo umoran, uopće nije pozdravio, nego je samo progunđao: “Neće me divljaci prevariti” – i otišao na spavanje.
Kasnije je došao Ilija i ispričao nam što se dogodilo. Partizani se se pribrežjem Ilinčice uspješno uvukli izmedju prve linije obrane na Ilinčici i druge duž rječice Jale, koja je trebala braniti prilaz topovima i željezničkoj stanici. U očekivanju da će zbuniti branitelje na obe linije obrane i da će misleći da je ona druga obrana svladana, zapucati jedni na druge. Kad su se provukli dovoljno duboko snažno su zapucali i uz ratne pokliče počeli jurišati na obe linije obrane.
Zbunjenost je kratko trajala. Telefonskom je vezom situacija ubrza razjašnjena, bojište je snažno osvjetljeno svijetlećim raketama, obustavljena je paljba teškim oružjima i s obe je strane počelo čišćenje od uljeza. “Sve je puno mrtvih šumnjaka!” – završio je Ilija svoju priču.
Dan je bio miran, lijep i sunčan. Osim ponekog topovskog hitca, nisu se čuli nikavi znakovi borbe. Na ulici se mogao vidjeti rijetko koji prolaznik, a i oni koji su se pojavljivali, nekamo su žurili. Međutim, čim je pala noć partizani su uz svoje uobičajene bojne pokliče ponovno napali. Bili su strašno uporni i borbe su trajale cijelu noć. Uz neprekidnu puščanu paljbu, “Šarci” (strojnice MG 36 i 42) su se oglašavali dugim, a česke Zbrojovke kraćim rafalima. Po zvuku sam ih već lako razlikovao. Šmajseri, odnosno “parabeli”, koje su zbog karakterističnog zvuka paljbe: “pikpikpik” zvali i “pikavcima”, oglašavali su se kraćim rafalima. Topovi su bez prestanka ispaljivali svoje granate, a po zvuku su se dobro raspoznavale eksplozije bacača i ručnih granata.
Trajalo je to zve do zore, a onda je opet nastupilo potpuno zatišje. Poslije podne je doletjelo tridest zrakoplova Štuka. Malo su kružili nad gradom, a zatim su duž linije obrane padobranima bacali municiju. Beg je stajao uz ogradu. Kad sam prišao bliže, on kao da je nastavio razmišljati progovorio glasno: “Nadam se da će njihovi budalasti komadanti odustati. Zar ne vide da protiv ovi’ momaka i ove sile ne mogu ništa učiniti. Svi će izginuti. Žao mi je oni’ ljudi koje su naćerali u borbu,“. Zatim je zašutio.
No, nisu odustali i, ako je to uopće bilo muguće, silovitije su napadali nego prethodne noći.
Trećeg je dana opet vladalo zatišje, a čim je pala noć borbe su se silovito nastavile.
Po danu je opet bilo mirno. Izgleda da je domobranima opet nestalo municije, pa je poslije podne doletjelo nekoliko dvomotrnih bombardera Dornijer, koji su je spuštali padobranima.
Četvrte su noći borbe počele nešto kasnije. U početku su bile zaista silovite, da bi se njihov intenzitet uskoro počeo smanjivati. Prvo je prestala strojnička paljba, a zatim se uz topovsku i monobacačku čuo još samo poneki puščani hitac. Topovi su se čuli još neko vrijeme, a zatim je sve utihnulo. Tuzla je obranjena.
Oko deset sati sam otišao u grad. Sve je bilo puno svijeta – građana, ali i vojnika. Mjestimično su građani u većim ili manjim grupama prepričavali događaje. Na svim se licima ogledala opuštenost. Strah od neizvjesnosti je nestao. Idući prema tržnici naišao sam na veću grupu domobrana, koji su o nečemu žučno respravljali. Kad sam prolazio pored njih čuo sam kako jedan domobran ljutito psuje Antu Pavelića: “… kad nije sposoban očistiti državu od ovi’ šumnjaka, nek prepusti pos’o nekom drugom ‘ko to znade učiniti!”.
I danas, nakon toliko desetljeća teško mi je potpuno shvatiti to ozračje. Za mene je tada Pevelić još uvijek bio simbol neovisnosti, stalno sam u novčaniku nosio njegovu fotografiju, ali mi riječi tog domobrana nipošto nisu djelovale neprijateljski. Naime, u to je vrijeme i opća klima bila takva, da su i najveći pobornici NDH kritizirali vlast, s time da su neki svu krivicu svaljivali na Pavelića, a neki – što često biva u kriznim situacijama: “na one ispod njega”. Dobro su poznate poslijeratne tvrdnje, koje i danas neki ponavljaju; da za prtizanske zločine u ratu i poslije rata: «” Tito nije kriv, jer to su na terenu činili oni niži”.
Sutradan je bila misa zadušnica za poginule domobrane. Bilo ih je osam, ili devet – ne sjećam se točno.
Ilija nam je kasnije pričao da se računa da je poginulo oko dvije tisuće partizana. Nitko ih nije brojao, a ratne procjene poginulih protivnika nikad baš nisu pouzdane. Međutim, zaista ih je bilo mnogo. Domobrani su nas danima lovili, davali nam lopate i vodili da zakopavamo mrtve. Tonćo je s prijateljima obišao područje s druge strane rijeke Jale, ono izmedju dvije linije obrane u koje su se partizani bili provukli. Pričao nam je da su na nekim mjestima bili naslagani kao snopovi raži na livadi.
POSLIJERATNE POVIJESNE KRIVOTVORINE.
U Uvodu sam naglasio da nam postojeći dokumenti iz povijesnih arhiva ne daju pravu sliku o onomu što se događalo – da i ne spominjem udžbenike povijesti. Budući da prvi i drugi napad partizana na Tuzlu potpuno jasno pokazuju razliku izmedju službenih povijesnih prikaza i stvarnih dogadjaja, ovdje ću se na to ukratko osvrnuti.
Negdje krajem sedamdesetih pročitao sam dvije Historiografije. Ne sjećam se izdavača, ali se sjećam da je jedna izdana u Beogradu, a druga u Sarajevu. U jednoj od njih se o “oslobiđenju” Tuzle govori kao o ogromnom uspjehu, dok se za drugi napad samo kratko spominje da je bio nepripremljen i napominje se da su krivci kažnjeni. U drugoj se historiografiji taj neuspjeli napad uopće ne spominje.
Nedavno sam dobio knjigu “Ustaše i NDH 1941/1945”, koju je napisala Fikreta Jelić-Butić u zajedničkom izdanju SN Liber i Školska knjiga, Zagreb, 1977. Nisam uopće ranije znao da je ta knjiga bila objavljena, pa sam je pažljivo pročitao. Za neupućene čitatelje, taj historiografski prikaz djeluje vrlo korektno. Ima ogroman broj navoda, i upućivanja na originalnu historiografsku građu. Ponekog bi čitatelja moglo smetati što se prenaglašeno govori o “zločinima ustaških vlasti”, ali obzirom na okolnosti u kojima je knjiga nastala, to bi moralo biti prihvatljivo.
Medjutim, za ocjenu historičnosti tog štiva bitno je što je prešućeno, a što “malo” korigirano. To ću pokazati upravo na primjerima uspjelog i neuspjelog osvajanja Tuzle.
Citiram tekst na 275. str. knjige: “Osobito su teško ustaško vodstvo i njemačka komanda bili pogođeni predajom čitavog domobranskog garnizona u Tuzli, prilikom njenog oslobođenja, potkraj rujna 1943; tada je u NOVJ prešlo oko 2200 vojnika 74 domobranska oficira”. Nešto niže pod navodnicima navodi dio nekakvog izvještaja: “da su partizani za vrijeme svoga boravka u oslobođenoj Tuzli, uspjeli ‘zbrisati svaki osjećaj dužnosti i poštovanja’ prema NDH”.
U vrijeme rata su ovakvi “frizirani” izvještaji uobičajeni, ali bi – bez obzira što “povijest pišu pobjednici”– desetljećima poslije rata prikaz povijesti morao biti barem malo istinitiji. Što se tiče osvajanja Tuzle, koja je tada jest bila “najveći slobodni grad u okupiranoj Evropi” – o čemu sam u to vrijeme slušao i u vijestima radio Londona i Moskve, o čemu piše i u spomenutim jugoslavenskim historiografijama, o čemu piše i povjesničarka Fikreta – ali zašto trideset godina nakon rata ona još uvijek iznosi laž da je u “NOVJ prešlo oko 2200 domobrana”. Zato što u arhivima nije našla drukčije podatke.
Ti su domobrani u “izdajničkoj organizaciji” zapovjednika garnizona pukovnoka Sulejmana Filipovića uoči napada vlakom utišli iz Tuzle “u pomoć Travniku”. Vidio sam ih. O tomu sam gore opširnije pisao.
Međutim, prešućivanje drugog, katastrofalnog pokušaja partizana da zauzmu Tuzlu, više od svega razgolićuje nečovječne metode KPJ u borbi za “oslobođenje” Jugoslavije. Veličina, intenzitet i trajanje borbi, kao i ogroman broj poginulih partizana, najbolje dokazuju da to nije bila samo neka manja, “slabo pripremljena” akcija – kako se to navodi u jednoj u spomenutih historiografija, a druge je potpuno prešućuju. Da su bili i mnogo jači i brojniji, Tuzlu tada nisu mnogli zauzeti. Međutim oni su borce uporno tjerali na juriše.
Partizani su vrlo ponosni na svoje heroje, a u uvjetima borba kojima su bili izloženi, bez obzira kako i zašto su se našli u partizanima, mnogi od njih, većinom poginulih, i jesu pokazivali nadčovječanstku hrabrost. I u napadu na Tuzlu sigurno je bilo heroja, ali pošto bitke “nije bilo” – nema ni heroja. Svih tih 1000 do 2000 poginulih partizana imali su prijatelje, rodbinu, očeve i majke, a oni nikada neće saznati gdje su i kada poginuli. Krajnja nečovječnost titovsko-boljševičke politike!
Na žalost, iskrivljena komunistička historiografifija tog “oslobodilačkog” rata i poraća, usvojena je i u današnjoj slobodnoj Hrvatskoj. Takav “antifašizam” kao osnova unesen je u Ustav RH, a famozna “deklaracija o ontifašizmu”, koju je Sabor usvojio krajem 2006. pokazuje da nam naši političari ne dozvoljavaju suočiti se povijesnom istinom.
Svi saborski zastupnici ni u kom slučaju nisu ideološki privrženici starog režima, ali su svi odrastali i odgajani u tom političkom okruženju, a usvojena paradigma – obrazac poimanja – ne može se tako lako mijenjati. Mnogim je ljudima izvanredno teško prihvatiti da je nešto što su smatrali apsolulutnom istinom – potpuna laž.
Stoga sam u tijek izlaganja i ubacio ovaj osvrt. Moje se izlaganje ne temelji na lažnim i u svakom slučaju nedostatnim hisoriografskim podacima. Mogao sam pisati i o bitkama za Kupres, Travnik i drugim, ali to bi bilo iz druge ruke. Pišem o Tuzli, jer sam to proživio. A sada ću nastaviti s daljnjim izlaganjima o onom što se i kako se dogadjalo.
…