piše: Filip Ćorlukić ….Iz knjige “Moja sjećanja na minulo stoljeće”
Zahvaljujući snalažljivosti jednog hercegovačkg željezničara, tatinog poznanika, pred večer smo se uspjeli ukrcati na čamac i prebaciti na drugu starnu Save. Budući da kolica nisu mogla stati na čamac morali smo ih ostaviti, a stvari smo uspjeli utovariti. Spavali smo u na sijenu u velikom štaglju.
Taj nam je očev prijatelj tada mnogo pomogao, a toga sam se sjetio tek kada sam pišući ovo pokušavao povezati sva događanja oko prelaska preko Save. Ranije sam mislio da smo ga prvi put sreli tek na Bleiburškom polju i da je tada rekao da bježi iako ima sinove u prtizanima. Mi ga jesmo tamo sreli, ali je taj razgovor bio u Dubočcu. On nam je našao i zadnji dio rastavljenih konjskih kola i postavio na njih veliki sanduk, tako da smo mogli natovariti sve stvari, a odozgor i dvoje Giradijeve djece. Malu sestru Ljilju, kojoj je tada bilo samo dvije godine, na smjenu smo nosili na rukama.
Putovanje je bilo strahovito zamorno. Uz ogroman broj pješaka, cesta je skoro neprekidno bila puna i različitih vozila; od konjskih i volovskih zaprega, do automobila i kamiona. Naša improvizirana dvokolica bila je teška, pa smo se smjenivali i često se skupa odmarali pored ceste. Konačo smo shvatili da vukući ta teška kola nećemo moći stići do Zagreba, pa smo odlučiti skrenuti u neku kuću uz cestu i ostaviti ih kod nekoga, a ponijeti samo ono najnužnije.
Skrenuli smo u jednu veću kuću s lijeve strane ceste i upitali domaćina da li možemo kod njega ostaviti stvari. Kola mu dajemo, a po stvari ćemo doći kad se jednog dana vratimo. Rado je pristao. Pomogli smo Giradijevoj djeci da siđu s kola, uzeli mali drveni kofer u kojemu je bio novac, neke druge stvari i, dobro se sjećam, koža za jedan par cipela – što je tada bila rijetka imovina. Zahvalili smo se domaćinu i polako krenuli dalje. Roditelji i ja smo na smjenu nosili Ljilju, a kofer uglavnom Tonćo i Gina. Guiradijeva djeca su skupa s nama išla polako pješice.
Uz cestu nije bilo ni potoka ni izvora, pa nismo imali gdje ni ruke oprati. Ne znam kako je mama Ljlilju održavala čistom, ali ovaj put smo morali nešto učiniti. Izgleda da je pokvarila želudac, pa je stašno zaudarala i morali smo skrenuti u neku kuću i zamoliti domaćine da je kod njih mama može oprati.
Naišli smo na jednu veliku kuću s dosta gospodarskih zgrada i tu smo skrenuli. Domaćini su nas ljubazno primlili i pozvali da uđemo u kuću. Nisam vidio da su po podu hodali mali, nedavno izlegli pačići pa sam nepažnjom stao na jedno i potpuno ga zdrobio. Izvinjavao sam se, bilo me je sram, ali najviviše mi je bilo žao jadnog pačića. Domaćica je rekla da to nije velika šteta, a kad je vidjela Ljilju sažalila se i rekla da će je ona oprati, a nama je prije toga iznijela obilje jela. Domaćin je sjeo s nama za stol. Kad smo mu pored ostalog ispričali i da smo ostavili stvari kod jednog seljaka, nakon što smo točno opisali gdje je to, rakao nam je da je sigurnije da stvari prevezemo do njega.
Izašao je iz kuće i upregao konje, a onda me je upitao znadem li voziti kola. Kad sam mu rekao da to nisam nikad radio, dao mi je kratke upute. Rekao je da su konji mirni i poslušni, a budući da sam ja bio vojnički odjeven, rakao mi je kako je sigurnije da ja idem sam. Ljudska solidarnost nekada zaista može biti zadivljuića. Nikad nas nije vidio, a spremno se izlaže riziku i povjerava mi konje i kola, koji za svakog seljaka predstavljaju pravo blago.
Sa strahom sam krenuo, vozeći polako nasuprot neprekidnoj koloni kola, automobila i konjskih zaprega koje su se kretale prema Zagrebu. Ne sjećam se tih nekoliko kilometara puta tamo i nazad, ne sjećam si ni preuzimanja stvari i njihovo predavanje tom dobrom slavonskom seljaku, ali i sada, nakon više od sedamdeset godina u mislima jasno vidim sebe kako oprezno kočijašim, ponosan što to uspješno obavljam. Od oružja sam imao samo moj kromirani Walter 7,65, a budući sam imao i vojničku knjižicu; vozio sam bez straha.
Krenuli smo dalje. Osim kofera, koji smo već ranije ponijeli sa sobom i još nešto stvari, ovaj put sam uzeo i tatin željezničarski kožni kaput podstavljen krznom, koji nosim još od kad sam otišao iz Tuzle. Često smo se odmarali. Uskoro su kolonu počeli napadati ruski jurišni zrakoplovi. Mitraljirali su i bacali mnoštvo malih bomba, pa smo od tada putovali samo uvečer i rano ujutro, a danju smo s sklanjali dalje od ceste. Bili smo puni ušiju, pa smo ih povremeno trijebili sjedeći negdje podalje od ceste.
Jednog su jutra zrakoplovi stigli dok smo još bili na cesti, pa smo panično bježali što dalje. Zaustavili smo se ispod jednog velikog dreveta i tu ostali cio dan. Kad smu uvečer krenuli prema cesti, nastala je zbrka; nigdje nije bilo kofera s novcem. Ujutro ga je nosila setra Gina i u strahu ga odbacila, a da to niko nije zapazio. Nije ni cio taj dan. Ostali smo bez novca i ne znam čega sve još što je bilo u koferu.
…