tekst i foto: Nataša Pecić-Janković
Probudila sam se bez sata, točno na vrijeme kada idem na posao, mada sam od danas na godišnjem.
Počelo je svitati, a lastavice koje su napravile gnijezdo iznad vrata, cvrkuću i lete na sve strane. Vjetar mi donosi miris bagrema i podsjeća me na neke pjesme.
Čudan osjećaj uz prvu jutarnju kavu.
Kada čovjek proživi ili preživi neke loše trenutke u životu, onda s osjećajima doživljava skoro svaku pjesmu koju čuje. Kao da je namijenjena samo za mene.
Tek sada osjećam pjesmu. Tek sada se u svakoj pronalazim.
Prečesto suza krene, a onda me stignu sjećanja. Shvatim da bol ne prolazi s godinama. Shvatim da ne mogu slušati glazbu, već samo jutarnju tišinu i vjetar koji prolazi kroz krošnje i širi mirise raznih primorskih biljaka. Lavanda, ružmarin, lovor, smilje…
No, najizražajniji je miris mora koji dopire do mene. Tu nema sjećanja. Tu sam sigurna i zaštićena. Ne razmišljam i ne vraćam se.
Tu stvaram svoju novu prošlost i sadašnjost.