Sredinom lipnja ove godine, u Berlinu je koji dan boravio fra Ivica Vrbić, misionar u Boliviji. Bijasmo vrlo dirnuti pripovijedanjem o stanju i situaciji u misiji gdje fra Ivica djeluje. Za siromašne u tom dijelu svijeta skupio se tada i lijep novčani prilog. Sa fra Ivicom ostadoh u stalnom, pisanom kontaktu. Za ovu prigodu, javio nam se glasom kojeg mi na Glasu pretočismo u riječ.
Ukratko, Fra Ivica je rođen 1982. godine u Zavidovićima, u Srednjoj Bosni. Svećenik je osam godina. Kao misionar djeluje godinu i pol dana u Mineros, Santa Cruz, u Boliviji.
govorio: fra Ivica Vrbić
zabilježila: Sonja Breljak
Nadam se da će ovako biti brže moje javljanje jer evo i tekst o padru Piu počeo sam pisati pa mi je trebalo pet dana da ga završim do kraja, stalno me netko zove, nešto treba, netko me prekida, sad smo samo trojica, jedan je otišao u Peru. Koristim ovako priliku, iznijeti svojih par misli i ideja, vjerujem da ćete to vi brže nego ja, pretočiti na papir.
Hvala Vam na početku na svoj brizi koju posvećujete našoj misiji i želji da pišete o nama.
Ja sam vam itekako zahvalan i zahvalan sam na poseban način i zato što sad uživamo u plodovima vašega odricanja. Dok sam bio u Berlinu skupio sam jako veliki dar vaše berlinske zajednice, zahvalan sam i fratrima i svim ljudima koji su nas obdarili i molitvom i svojim novčanim prilozima.
Kad sam nakon dva mjeseca došao ovdje u Boliviju…dva mjeseca, to se može činiti dugo ali kako misionari idu u posjet svake dvije- tri godine, onda to i nije puno jer to vrijeme koristmo i za obilazak liječnika i za posjet rodbini i za svjedočanstva o misiji, tako da su ta dva mjeseca itekako brzo proletjela. Dakle, kad sam potom došao u Boliviju, čim sam sletio na aerodrom, i sjeo u auto, pri prolasku carine i svih zavrzlama i peripertija, rekao sam: –Bože moj, opet se moram privikavati na ovu divljinu. Nije ovo divljina samo u smislu šume nego i u smislu birokracije, zaapetljavanja, provjera, pa kad dođete na cestu i vidite koji je to nered, kakve su ceste i vožnja, baš sam pomislio:-Bože daj mi snage da se što prije priviknem na ovaj nered.
Kad sam se vratio u našu misiju, počeo sam ponovno obilaziti naša sela, uhvatio sam se u koštac s nekim problemima, potrošio sam dosta vremena obilazeći sva naša sela i gledajući na poseban način naše krizmanike i prvopričesnike, sad će u desetom i jedanaestom mjesecu biti vrijeme krizme i pričesti. Teško je ovdje uspostaviti neku kontinuiranu vjersku izobrazbu za djecu zato što je puno sela, koja su različita i jako su udaljena. Praktički, trebate pronaći u svakom selu po jednoga vjeroučitelja, osobu koja zna čitati i koja će imati volje držati djeci sate vjeronauka. Nekada smo uspješni u tome a nekada nismo. Primjerice, u jednom selu drži nam vjeronauk jedna žena koja je udata za katolika ali je pripadnica metodističke crkve i čitajući iz naŠeg Katekizma o prvoj pričesti rekla je da joj je naš Katekizam vrlo zanimljiv i kako dobro objašnjava neke stvari. Eto, prinuđeni smo imati i vjeroučitelje koji i nisu katolici.
Mi nastavljamo nas socijalni rad na terenu. Ono što je još uvijek živo aktivno, to je pomoć u obrazovanju djece iz siromašnih obitelji. To je jedna muka. Kako nitko kući djecu ne pita gdje su bila cijeli dan, šta su radila, tako su i djeca jako nestalna. Recimo, imate grupu od 25-toro djece, danas vam dođe 15 ili 13 a sutra mozda 5. Ne možete im prijetiti u stilu: “izbacit ću te iz programa”, jer smo to zbog njih učinili i nama je u cilju da ih motiviramo da dolaze jer želimo budućnost za tu djecu. To je taj problem, nestalnost Bolivijanaca, to je ono što sam spominjao i u Berlinu, njima vrijeme ništa ne znači.
Druga stvar je ta nebriga, takvi su ljudi i često puta jednostavno nemaju tu potrebnu odgovornost. Recimo, počela školska godina prije mjesec dana, vidim dijete čuva krave s mamom, pa pitam zašto nije u školi. Mama kaže: –Još nije ali evo krenut će. Ta nebriga roditelja je često uzročnik krize i česte situacije u stvarnom životu. Koliko je god teško u tom programu postići stalnost i prisutnost djece, trudimo se koliko je god moguće. Zato nam treba i vaša molitva. Već je došao financijski dar ali treba nam i molitva da možemo uliti sjeme pozitive i da ta sjemenka proklija u njihovom srcu, i da budu ljudi koji će biti sposobni prihvatiti obrazovanje i uspjeti bolje u životu.
Drugi projekat koji sam u Berlinu spominjao jeste pomoć u zdravstvu. Imao sam ovakvu priliku, opisat ću to ukratko da shvatite kompleksnost same stvari. Imamo obitelj sa sedmero djece, oni žive samo pod jednim krovom. Stajao sam tamo i gledao, poslat ću vam tu sliku, da vidite kako to izgleda. Nema zidova, nema kreveta, nema ničega, pitao sam se gdje ih tu devet legne. Saznao sam i da je majka djece „prolupala“ i odlazi od kuće, mjesec dana je nije bilo, izgubila se, četvero djece je uzela obitelj koja i sama ima šestero djece. Znači, desetero su ih prehranjivali iako četvero nije njihovo. Ja sam nosio pomoć toj obitelji a i ovoj gdje je žena bolesna.
Pokušao sam naći pomoć u selu, pitam što ste napravili s 2100 bolivijanosa, kad oni ih dali vraču, njihovom prirodnom iscjelitelju umjesto da ju odvedu liječniku. U njih je usađena ta njihova prirodna medicina pomiješana s vračanje. Onda sam stavio tu ženu i muža i osobu koja je zadužena za te slučajeve, vodio sam nju i još jednog bolesnika, liječniku 25 km po drndavom putu, platili smo lijekove, omogućili ženi pretrage i lijekove i uspjeli smo je nekako popraviti, tako da se nakon infuzije i vitamina, vratila kući i dvoje djece se vratilo tako da je sad njih dvoje roditelja i petero djece. Ovih dana je hladno. Pokušavao sam im pomoći ali oni ni sami to ne žele. Govorio sam im da sagradimo kuću, ali teško je njih pokrenuti i mene jeza hvata kad navečer kad je bilo hladno i puhalo je, ja legnem u krevet u sobi sa staklenim prozorima pa mi je opet hladno, zamišljam onda kako je tek njima kad nemaju ni zidove, ni madrace ni deke niti ičega. Onda tu vidite da morate djelovati i protiv njih da spasite djecu. Sad pokušavamo organizirati radnu akciju, da napravimo kuću od blata, sa dvije sobe, djeca zaslužuju da imaju koliko toliko normalno djetinjstvo.
Što se tiče našeg trećeg projekta, o kojemu sam govorio u Berlinu, projekta za žene, pokušavamo pronaći adekvatne osobe za taj program, inovativne, koje bi preuzele ne sebe da zaživi projekt pomoći ženama, da ne moraju ići teško raditi u polju nego da svojim rukotvorinama mogu privrediti i zaraditi za život. Sad aktivno tražimo te žene koje će obrazovati druge žene, brinuti o nabavi materijala za posao i kasnije plasirati to na tržište kako bi zatvorili krug i projekt bi tako sam sebe financirao.
Posla uvijek imamo, letimo na sve strane, ono što je možda sada zanimljivo, ovih dana bi trebala biti realizacija vozila preko dara papinskih misijskih djela, akcije MIVA i darom hrvatske kapucinske provincije. Kupit ćemo novo vozilo za našu misiju, to je jedna toyotina vegoneta, trenutno čekamo uplatu novca iz Hrvatske i vjerujem da će se to ovih dana izrealizirati. To nam je vozilo vrlo bitno iz razloga što vozilo koje mi imamo trebamo svi, nas smo četvorica i rijeko idemo u istom pravcu, posla je puno. Imali smo kamionet dar provincije iz Italije, koji je moje godište, kad sjednete ne znate hoće li upaliti ili ne. Sad ćemo to zamijeniti da možemo s novim vozilom obavljati svoju misiju, služit će za rad na terenu gdje nema izgrađenih puteva, moći ćemo sigurnije prolaziti i kroz rijeku i u vrijeme kiša, kroz blatne ceste.
Uvijek kažem, što se tiče novca koji dolazi za siromahe, mi imamo jedan fond u koji stavljamo to i ne diramo iz toga fonda ništa. Gorivo za vozila plaćali smo tako što smo mi ovdje djelujući pastoralno među ljudima koji nisu siromšani, dobijali za blagoslove i druge liturgije. Što se više aktiviramo, više nam treba i goriva. Ako nas netko podupre i darom za misiju, nećemo ga odbiti.
Vama još jedanput hvala na brizi i jer nas želite pratiti, vjerum da je i to jedan veliki dar našoj misiji, i zato od srca molimo za sve naše dobročinitelje i vi ste to jer govorite o našoj misiji, širite tu vijest, naš posao plasirate među ljude.
Od srca sam zahvalan jer ste naš glas i u dalekom Berlinu i u Njemačkoj. U našim ste molitvama i ako Bog da, možda se i vidimo ovdje. Čekamo vas!
_______________________________________
Donacije za misije: Za uplate iz Hrvatske (kunski račun):
HR9623600003243404617
Za uplate iz inozemstva (devizni račun):
HR7423600003243404625
Swift: ZABAHR2X,
Zagrebačka banka dd,
Trg BANA JOSIPA JELAČIĆA 10, Zagreb
Računi glase na:
Ivica Vrbić
Sv. Leopolda Mandića 41,
Zagreb – Dubrava