piše: Marija Juračić
Vidi me zet s olovkom i papirom pa pita što opet mudrijašim. Pomalo me vrijeđa taj izraz, ali mislim, još uvijek je bolje, nego da me pita, što se opet glupiram i zato zadržavam miran ton.
„Pročitala sam u „Berlinu“ članak jedne gospođe o penzijama i izjavi premijera da su ove godine penzije narasle više nego ikad pa računam, tko je tu u pravu.
Tip je izjavio da na mirovine odlazi 37- 8 milijardi kuna, milijarda amo tamo, a znamo da u državi ima otprilike milijun i 200 tisuća penzionera, mahom bezobraznih ljudi koji traže da im se vrati ono što su godinama pomalo uplaćivali pa nisu ni osjetili da nešto daju.
Nemaju ni malo osjećaja za probleme s kojima se vlada svakodnevno sukobljava; s radnicima koji bezočno traže plaće za odrađeno i nikako da shvate da su njihove plaće već odavno pojeli neki drugi, s bolesnima koji se ne žele strpjeti godinu dvije, već opsjedaju zdravstvene ustanove pa troše novac koji bi netko znao bolje i otmjenije upotrijebiti, s onom studentskom bagrom koja želi steći kompetencije za suvremen znanstveni život i slobodno razmišljanje pa traži da obrazovne ustanove vode kompetentni ljudi … svi nešto samo traže, a sada i ti penzići, umjesto da lijepo i tiho šute u svom kutu.
Prema relevantnim podacima prosječna je mirovina povećana za 45 kn… Lijepa je to svotica, ako je se zna dobro rasporediti, a možda bi bilo najbolje vratiti je vladi za cvijeće.“
Zet me gleda nepovjerljivo, maše glavom i pita:
„Kakvo sad cvijeće?“
„Ono koje se upliće u vijence. S natpisom: Vladi od srca.“