piše: Igor Matijašić
Ako je vjerovati nekim istraživanjima tek polovica Hrvata redovito nabavlja (posuđuje ili kupuje) te čita knjige. Ako je vjerovati nekim drugim istraživanjima, većina učenika u školama na spomen lektire odmah će okrenuti palac dolje.
S druge strane, u mjesecu smo koji „slavi“ knjigu, a studeni je i vrijeme jednog od najvećih sajmova knjiga koji će uskoro biti održan u Zagrebu. Interliber će ponovno okupiti renomirane hrvatske izdavače koji će nakon nepunih tjedan dana zasigurno otići s Velesajma zadovoljno trljajući ruke.
U čemu je tajna? Kupuju li se knjige doista samo da upotpune prazna mjesta na policama ili pak skupljaju prašinu u obiteljskim bibliotekama? Jesmo li doista u potpunosti zakoračili u digitalno doba i „papirnate stvari“ nas se uopće ne tiču?
Svatko od nas ima neku svoju istinu.
Svatko od nas ima neku svoju priču…
Budući da sam gotovo cijeloga života povezan sa školom, nekako vjerujem da se strastveni čitatelj ne rađa, već odgaja tijekom vremena. Kvalitetno odgaja i zaljubljuje u čitanje!
Pripadam generaciji koja je doslovno „gutala“ crtane romane (kako smo ih svi zvali). Zagor, Blek, Broj 1, Sir Oliver i svi ostali znani i neznani junaci crno-bijelih sveščića bila su naprosto nezaobilazna „lektira“ u početnim danima školovanja, a mnogima od nas čak su i početne „psovke“ bile stripovske – Svih mi vukova Ontarija, Stotinu mi retorti, Karamba i karambita…
Volja za čitanjem prenijeta je i na kasniji život pa se i buduće zanimanje sasvim usko vezalo uz literaturu. Radeći kao učitelj u jednoj maloj školi nerijetko sam znao posuđivati knjige u zagrebačkim knjižnicama i donositi ih svojim učenicima na sat jer u školskoj knjižnici nije bilo dovoljno knjiga za sve. Htio sam ih i na taj način „pridobiti“ da ih čim više pročita određenu knjigu. Naravno da su me knjižničarke čudno gledale kad sam tražio mogu li odjednom posuditi čak četiri primjerka 20 000 milja pod morem. A još kad su se čule međusobno telefonom pa vidjele da sam to napravio u nekoliko knjižnica istoga dana!
U svakom slučaju, i tada sam tvrdio ono što mislim i danas. Lektira je u školama malo krivo „posložena“ i to je jedan od razloga što djeca odbijaju čitati istu. Možemo mi svi knjigoljupci tvrditi drugačije, no dijete osnovnoškolske dobi teško će se sasvim uživjeti u Šenoino djelo Čuvaj se senjske ruke, neće u potpunosti razumjeti fantastiku Sudetinog Mora ili oštru satiru Guliverovih putovanja, teško će se „probijati“ Kroz pustinju i prašinu, a na spomen sjajnog dječjeg romana Twist na bazenu prvo će zaguglati što znači riječ twist, a za Lennona pomisliti da se radi o engleskom nogometašu.
I tako bismo mogli unedogled…
Da, možemo reći da je popis lektire širok te nudi mogućnost odabira, no postoji i hrvatska stvarnost koja govori da mnoge knjižnice nisu u potpunosti opremljene pa ste prisiljeni uzimati ono što se u njoj nalazi.
U srednjoj školi je priča poprilično slična. Hoćemo li prateći razdoblja grčkim klasicima na početku uspjeti u tome da budući fakultetski obrazovani pojedinci čitaju više od onog što im je „nametnuto“? Sasvim je logično da srednjoškolci, dok dođu do djela bliskih njima i njihovu poimanju života, već u potpunosti „odustanu“.
A tek im slijedi fakultet i druženje s „ozbiljnom“ literaturom…
A mnoge knjige naprosto „mame“ da ih se uzme u ruke i zaviri u njihovu unutrašnjost. I puno je prekrasnih životnih priča ispisano, no vjerojatno su najbolje one knjige za koje, baš kao što kaže Pascal, svatko misli da bi ih sam mogao napisati.
Majstor pisane riječi Miro Gavran brutalno će srezati „priču o knjigama“ – Čitajući knjige nećeš usavršiti vještinu življenja. Život je neobuhvatno protjecanje: opire se svakom određenju. Čitajući knjige nećeš doprijeti do istine. Sve što je napisano, izmišljeno je – stvarnost se ne pokorava riječima. Čitajući knjige nećeš postati ni sretniji ni bolji – ali knjige moraš čitati da bi to shvatio.
Možda nećemo postati sretniji niti bolji, no zasigurno ćemo obogatiti fond riječi, na trenutak uploviti u svijet mašte ili se prepustiti događajima glavnog junaka (i pritom zaboraviti na osobne probleme), naučiti ponešto novo…
A sasvim u duhu teme jest i zaključak netom ispisanih rečenica, ujedno i pozdrav kojim se služe svi dopisnici ovog portala – Čitamo se…