Marija Juračić
O, ta uska varoš, o, ti uski ljudi,
O, taj puk što dnevno veći slijepac biva,
O, te šuplje glave, o, te šuplje grudi,
Pa ta svakidašnja glupa perspektiva!
Ništa se do danas promijenilo nije
još se svuda čovjek dotepencem zove
u drugom gradu kada gnijezdo svije
teško da mu lađe površinom plove.
Čemu iskren razum koji zdravo sudi,
Čemu polet duše i srce koje sniva,
Čemu žar, slobodu i pravdu kada žudi,
Usred kukavica čemu krepost diva?
Trebaju nam ljudi koji zdravo sude
neporočni, hrabri, plemeniti, snažni
bez njih bi zemlju rasprodale lude
na tron bi sjeli neki sveci lažni.
Među narodima mi Hrvati sada
Jesmo zadnji, robovi bez vlasti,
Osuđeni pasti i propasti bez časti.
Tako se čini, jer strašne su igre
al’ isto znam, dokle ima nade
nitko naše srce neće da ukrade.
Domovino moja, tvoje Sunce pada,
Ni umrijeti za te Hrvat snage nema,
Dok nam stranac, majko, tihu propast sprema.
Pogrešno sudiš, moj pjesniče dragi
mnogi su živote za Hrvatsku dali
a danas se ne zna mjesto gdje su pali.