TUĐ POD NAŠIM NEBOM

KAJ GOD!
piše: Ivek Milčec
U općoj besparici, bezperspektivnosti, neimaštini i beznađu svaki iole normalan čovjek mora suosjećati  s onima koji su se, ne svojom krivicom, našli na samome rubu socijalnoga i društvenoga ponora. Vlasti u našoj zemlji dosta teško priznaju činjenicu da je, za naše prilike, broj nezaposlenih već prešao onu kritičnu točku snošljivosti i da svakim danom raste bijes i nezadovoljstvo onih koji su iscrpili i potrošili posljednji (ako su ga uopće imali) ušteđeni novčić i našli se, takorekuć, na ulici.
Da bi preživjeli, mnogi su se našli u bezizlaznom kamatarsko-mafijaškom ropstvu iz kojega nema laganog povratka. Stoga je, donekle, razumljivo da takvi sa zavišću gledaju na one koji imaju posao ili veće mirovine tj. bolje žive i manje trpe zbog svakodnevnih poskupljenja hrane, goriva, režija i ostalih životnih troškova.
Osobno sam na svojoj koži osjetio zavist mojih susjeda, ali i nekih najbližih rođaka koji nam, s izvjesnom dozom “prijekora”, daju do znanja da bi bilo bolje da smo ostali tamo u “Švabiji” jer ih, s njemačkim mirovinama iritiramo, podcjenjivamo i pravimo se važni. Kaj god!
Kad smo prije trideset, četrdeset ili više godina napuštali rodnu grudu malo tko nas je pitao kako nam je, kako smo se snašli u tuđemu svijetu, da li nam je teško bez naših najmilijih?
Tadašnjim jugovlastima bile su važne naše devizne doznake a kao zahvalu slali nam prijeteće poruke da izbjegavamo susrete s “neprijateljskom emigracijom”.
Da bi obnovili sjećanja na “gastarbeiterske” dane i godine, u prijateljskom razgovoru moj susjed i pajdaš Jura skrene razgovor na  davne dane kad smo “tiho otprli rasklimanu lesu” i s pinklecom na plećima  ili starim, austro-ugarskim koferom uputili se u nepoznato.
I ne znajući kako, našli smo se pod tuđim nebom, koje nije plavo kao naše a duga nakon ljetne kiše nema jedinstven, domovinski spektar boja.
U vječitoj utrci za novcem i nemogućnosti pristojne zarade za život, primamljivo šuštanje plavih i zelenih novčanica privuklo je na stotine tisuća naših sunarodnjaka pod tuđe nebo i tuđe zvijezde.
Moj rođak Štef spremno se pridružil glasnom Jurinom razmišljanju pa je spomenul one koji su ostali doma i njihovu sadašnju zavist prema nama koji, po njihovom mišljenju,dobro živimo naše umirovljeničke dane dok oni kako kažu, muku muče kak preživjeti od prvoga do prvoga.”
Takvi sigurno misle …reče Štef  …da iseljenici imaju čelične trezore pune penez. Kaj god!
Da ne bi pozabili, Jura nas podsjetil na svojedobno “moljakanje” pojedinih hrvatskih političara da se počnemo vraćati i ulagati u privredu svoj teško zarađeni novac, kaj su neki i učinili, pa odnijeli, nakon propasti banaka i raznih štedno-kreditnih zadruga, kak se narodski veli, “gaće na štapu”!
Je, kak zgleda, domovina je teško pitanje …reče novopridošli Mirkec …jer dobro poznam neke koji su se nakon višegodišnjeg boravka u zemljama Južne Amerike vrnuli onak siromašni kak su i otišli.
A vrnul ih je domovinski, primamljiv poziv: -Vraćajte se, vraćajte! Samo …nitko nije znal reći kak -brodom ili zrakoplovom?! Sada su smješteni u nekakvim prihvatilištima, a neki od njih su se vrnuli odakle su i došli.
Razgovoru se pridružila prodavačica Nera, koja je rekla da “pozna više njih koji bi se mogli odmah vratiti doma, ali neće i radije lutaju po stranim kolodvorima i zračnim lukama s mislima na štednu knjižicu te svakodnevno provjeravaju je li svaki cent, kruna ili franak korektno upisan”.
Na to je Jura skočil i rekel da on ništa ne provjerava, da je sve eure uložil u gradnju kuće, a ono malo kaj je još ostalo, čuva za svoj i ženin sprovod, jer tko zna buju li njihova djeca imala penez da ih pokopaju.
I tko zna dokle bi taj naš “gastarbeiterski” razgovor potrajal da nismo s radia čuli vijest da se mnogi …branitelji, sindikati, seljaci, studenti, društva za ljudska prava itd …ne slažu s politikom premijerke Kosor i da Vlada treba pod hitno poraditi na otvaranju novih radnih mjesta kako bi se spriječio izlazak naroda na ulice.
Kad mase nezadovoljnih građana izađu na ulice teško ih je kontrolirati i najmanja greška policije može biti kobna.
Nadamo se da do toga neće doći i da će, unatoč velikome nezadovoljstvu, prevladati razum.
A mi ćemo nastaviti naše povratničke razgovore jer moramo istjerati na čistac veliku dilemu: da li smo mi, povratnici s inozemnim mirovinama, tuđinci pod ovim našim hrvatskim nebom?!