Marija Juračić
Sva jedra vise, a šuti more
horizont mutan i vrijeme stoji
štiva pod vodom, može li gore
dok siva magla sve sivim boji.
Pružam ti ruku, ne vidiš mene
ne vidiš odraz ljubavi strasne
mog svijeta nema, sve je od pjene
sve sobom nosi večer što gasne.
A more šuti, što može reći
što reći brodu koji tone
luda se želja valom ne priječi
ludome srcu sva zvona zvone.
Ma neka tone, neka boli
neka na dnu morskome sniva
neka na rane sipaju soli
bilo je sretna uvala živa.