KAKO SAM POBIJEDILA SEBE

piše: Katarina Pavlović
U životu dobiješ dane, ne znaš im broj, ipak taj manjak znanja ne smije te zabrinjavati. Dani su tvoji, ma koliko ih je.

U ovom trenutku, baš sada dok čitaš ovo, još uvijek nije kasno i pravo je vrijeme da obogatiš svoje dane! Toliko je toga što možeš. Svaki onaj trenutak u kome pomisliš kako život postaje besmisao, pravi je početak za rad na sebi. Uozbilji se, neozbiljno, uvijek imaš posla na sebi!

I tako dolazimo do mene. Taman kada pomislim da sam nadišla neke svoje borbe, lupi me jedna takva, ista, i kaže mi da nisam još toliko narasla. Dogode se u životu situacije u kojima možete izgubiti kontrolu nad sobom. Trenutci u kojima vaše nesvjesno nadvlada nad vama. Situacije u kojima se to meni događa su: tuđe provokacije, neizravna ili izravna podbadanja gdje ne treba, ismijavanje mojih problema i sl. U pravilu, boli me sve ono što i sama radim kada sam povrijeđena.

U trenutcima takvih povreda i napada, još samo prije koji dan, izgubila bih sebe. Sa mnom bi nadvladalo moje nesvjesno ja. Toj osobi koja mi to napravi smislila bih najgori mogući scenarij, spustila bih tu osobu kroz par riječi do ruba suza. Pogodila bih ciljano u najbolniju točku i tamo dugo pritiskala.

No, samo nekoliko sati poslije, mene bi prao loš osjećaj, krivnja i nemir. Bez obzira na loše ponašanje određene osobe, iako ta osoba nije imala nikakvo pravo meni to sve napraviti. Postavlja se jedno odlično pitanje, od kuda meni za pravo uzvraćati istim mjerama. Možda, u biti sigurno, puno gorim i strašnijim?

Prije dva dana sam samu sebe šokirala. Pozitivno. Doživjela sam poniženje i vrijeđanje na osnovi mojih bolesti. Možda takva vrsta vrijeđanja nekome ne bi djelovala strašno, meni je i tu se stavlja točka. Bolna sam tu. I, pitate se što se dogodilo!?

Za početak sam pregrizla jezik, ušutjela, misleći da će je to navesti da prestane bujica smeća iz njezinih usta.  Gorila sam iznutra, ali sam htjela biti mudrija i prešutjeti da vidim do kuda idu te granice njezina zlostavljanja. Izdržala sam terapije i izašla van. Obuzelo me snažno vrelo emocija, napad bijesnog plača. Sazivala sam sve koji bi mogli znati nešto o njoj. Glavom su mi kolala pitanja – Zašto, nisam joj ništa napravila!?; -Zašto me vrijeđa i to na osnovi jednog tjelesnog manjka!? Smišljala sam što ću joj reći, koga ću nazvati da joj spakuje otkaz ili u najmanju ruku jedan dobar razgovor. Vrtio mi se u glavi luđački scenarij osvete. Držalo me je to dobra tri sata. Plakala sam, raspitivala se o njoj, pisala svima što se dogodilo.

I onda u nekom trenutku, u tom ludom zanosu pokvarenih ideja, palo mi je na pamet da sam ja bolja od toga. Da sam iznad toga.     Odlučila sam napraviti nešto lijepo, a usput smirujuće za mene pri izradi. Kako je spominjala da želi okititi sobu za blagdane, a nemaju baš ukrasa, odlučila sam se za božićne zvijezde. Radeći te zvijezde počela sam se opuštati, osjećala sam se savršeno i mirno. Kako osim poremećaja moje tijelo posjeduje i neke kreativno- maštovite sposobnosti, zvijezde su ispale prekrasne. Sutradan na terapiji izvadila sam zvijezde i ispričala priču o nastanku i kako me je ona potaknula na sve to. Njezin povrijeđeni ego bio je uvjeren da je ovo sve neka zezancija i da ju provociram pa je provokacije nastavila i dalje. Onaj moj pobjednički duh je splasnuo, bio je ovo još jedan test. Taj dan su i terapije završavale, izašla sam pomalo tužna što je ona ipak pretvrd orah. Hodajući bolničkim hodnikom kroz glavu mi je strujala ona reklama za bombonijeru MERCI (moj način da ti kažem hvala, merci hvala što jesi). Otišla sam na kiosk, kupila merci i došla nazad dolje. Prasnula je u smijeh – Zar stvarno, to je za mene? Ti mene zezaš! Ja ću o ovome morati dobro razmisliti. Mislila sam da sam bila grozna prema tebi!

Rekoh joj ja –Jesi sestro, ali ja radim na sebi i sve loše što netko probudi u meni, to loše je i u meni. Onda to pokušam riješiti.

Zagrlimo se i kaže mi ona – Bome ću imati o čemu razmišljati…

Nikad se bolje nisam osjećala, dobar je ovo korak za jednog ironičnog vražićka. Veliki korak. Bilo je ovo iz srca, a tijelo to osjeti. Pobijedila sam ono nesvjesno u sebi, ono što izleti na prvu bez kontrole svjesnog uma. Nadam se da ću i ubuduće uspjeti imati kontrolu nad svojim egom i biti u balansu.

Da se ne lažemo, ovakve stvari su jako teške. Teško ti je pregaziti sebe, ali je prekrasno jer gaziš nezrelog sebe da bi zreo isplivao. Život je jedno čudesno- neobično miješanje svega, ali je svakako vrijedan življenja. Čak i onda kada mislite da su vam dani odbrojani, vrijedan je.

Ne odustajte od sebe, ali nemojte ni od drugih. Svima nama treba ljubavi. U dubini svoje duše svatko od nas je jedno prekrasno biće vrijedno ljubavi i pažnje. Jedno možda zaboravljeno dijete. Možda duboko povrijeđeno.

Baš to me vodilo u ovom događaju, činjenica da netko mora biti zbilja jako i duboko povrijeđen da bi radio takve stvari iz čista mira nekome drugome.

Postavila sam si pitanje – Što je tebe u dubini tvoje duše toliko povrijedilo da sad ti mene povrjeđuješ? Tko je tebe toliko uništio?

Takve osobe vodi njihovo nesvjesno, nije ona kriva. Oprostila sam joj. Napravila je od mene čovjeka. Još jednom ti hvala povrijeđeni stranče što si u  meni probudio toliko krdo emocija koje sam nadvladala. Hvala i za sav ovaj mir koji sad osjećam