piše: Viktorija Banić
Sve prave priče obično počinju s „nekada davno…“, tako ću i ja.
Nekada davno jedan od značajnih i rijetkih električnih uređaja u kući bio je radio prijemnik. Da, znam, misliš – kome je još interesantan obični radio? Ma to ti je bio najposebniji radio na svijetu.
Velika četvrtasta kutija, koja je zauzimala čitavu policu nečega, sa puno velikih, četvrtastih, debelih tipki s prednje strane i dva čarobna okrugla prekidača – jedan na uključivanje, drugi za pretraživanje postaja.
Sama kutija je bila i staklena i drvena i lakirana i sjajna, a preko cijele prednje strane, osim frekvencija, bili su upisani i nazivi gradova. Cijeli svijet proputuješ dok okreneš prekidač! Crveni pokazivač se miče ispod stakla, zastaneš, osluhneš… Kad ti dosadi ideš dalje…
A tek onaj nezaboravni zvuk miješanja programa raznih frekvencija? Svemir i nebeska prostranstva mogu zvučati samo tako!
Ja sam tako rado slušala radio… Radio drame, na primjer, meni uvjerljive koliko i one na tv-u. Koja im je prednost? Nema slike koju moraš gledati da bi pratio radnju. Možeš se nesmetano igrati i slušati, zamišljati likove prema glasu i dočaranom karakteru… Ma, čisti užitak!
A program? Bilo ga je za različite interese. Najvažnije radio vijesti u danu bile su one u 15,00 sati koje su počinjale onim pištavim signalom i glasom koji kaže :“Točno je 15 sati!“…
Radio prijenos utakmica u nedjeljno poslijepodne dok trljaš spužvom obiteljsku „limuzinu“ već je i opjevan… Još samo da spomenem tada popularnu radio emisiju vikendom „pozdravi, želje i čestitke“, pa je temeljni raspon zabave već predočen.
Ipak, postojalo je i nešto više, intrigantnije…
Najveća čarolija bila je skrivena bočno, sa strane samog prijamnika. Tamo su bile neke sitne plastične rešetkice, neka pravilna mrežica kroz koju je dopiralo toplo, žuto svjetlo. O Bože, koliko sam samo vremena provela pokušavajući ih vidjeti.
Kako koga? Pa male ljude! One koji žive unutra. Iza rešetkica!
Tamo pripremaju program, smiju se, pjevaju i druže. Ponekad budu jako ozbiljni, a uvijek, do sada apsolutno uspješno, uspijevaju izbjeći susret s mojim pogledom. Ma koliko se trudila, čekala i pokušavala ih iznenaditi, nevjerojatno, ali baš nikad ih nisam uspjela vidjeti!
A pokušavala sam iznenada, polako i tiho, dugo i uporno… Svi mogući načini provirivanja. Ništa. Niti jednoga nisam vidjela, nikada… Kako organiziran mora biti njihov život kad svi oni u tako malom prostoru žive i savršeno funkcioniraju?! Bila sam zadivljena!
Imao je, doduše, i televizor neku malu rešetkicu sa strane, ali ni tračka svjetla nije dopiralo kroz nju. Niti malo čarolije.
Osim toga, ljudi s TV-a su mi od početka djelovali samosvjesno, hladno, pomalo uobraženo u odnosu na one s radija, pa se nisam niti trudila oko njih. Baš me briga kako su stigli unutra i kako im je tamo!
Sjećam se dana kad smo zamijenili stari radio prijamnik nekim modernim, s mogućnošću reproduciranja i audio kazete! E da, super!
Ali to novo čudo nije imalo rešetkica ni onakvog unutarnjeg osvjetljenja, niti upisanih imena velikih gradova na tablici s frekvencijama, ni onakvog, svemirskog zvuka kad se mijenjaju stanice…
Stari je radio u početku ostao na svom mjestu, pored novoga, kao da se novotariji baš i nije previše vjerovalo. Osim toga, zbog svoje veličine, „kutija“ je gotovo imala i funkciju dijela namještaja.
Ovaj novi radio, s bahato podignutom ručkom u zrak, djelovao je nekako privremeno. S vremenom je stari radio, ipak, završio u gostinskoj sobi. To je predstavljalo, potvrdilo se toliko puta, posljednje odmorište prije odvoza sa glomaznim otpadom.
A ja? Sada već dosta starija, čula ponešto o radio valovima i prijenosu zvuka. Prestala sam tražiti male ljude. Ipak, ono novo čudo nikad nije zauzelo mjesto u mom srcu rezervirano za „staru kutiju“.
Danas su čitave emisije, dokumentarne serije, posvećene zornom prikazu načina na koji pojedini uređaji funkcioniraju, kako izgledaju iznutra. Malo što je uopće ostalo skriveno.
Vjerujem da bi se današnji prosječni predškolac dok prebire prstićima po tipkovnici, za mene, komplicirane igrice, sada samo zbunjeno nasmijao, ako bi uopće uspio shvatiti, onaj dio moje priče s „rešetkicom“. Njemu je jasno, manje-više, kako njegova igrica funkcionira i niti ne zamara se time „što je unutra“.
Tako i treba biti. Ljudi moraju napredovati. Interesi se mijenjaju. Pri tom smo sve zahtjevniji. Rastemo u svom traženju i nastojanju u skladu s vremenom u kojem živimo. Pri tom nešto dobijemo, a nešto izgubimo, kao i u svemu. Šteta je samo što sve manje i primamo i dajemo poticaja, emocija, života…
Gomilamo nevjerojatnom brzinom tek žice, punjače i uređaje koji vrlo brzo više nikome ne trebaju i ne znamo što bismo s njima. Njihova ograničena funkcija odavno je zastarjela i zamijenjena. Kad predškolac iz ove usporedbe, kao odrasla osoba, naiđe na svoju današnju igricu, čisto sumnjam da će mu biti po nečemu posebna, u odnosu na sve one koje su uslijedile. Ne kao što je meni moja „kutija“…
Hvala ti Bože na ondašnjem blaženom neznanju.
Da nije bilo tako, danas bih bila potpuno drukčija osoba. Ni bolja ni lošija. Drukčija!
A baš u ovoj i ovakvoj „koži“ se tako dobro osjećam…