POPARA

Iz bilježnice moje bake
piše: Emil Cipar

Neki dan žali mi se poznanica da su nekako one kreativnosti, iz vremena naših baka, preživjele svoje.
-Moja baka ti je znala iz ničega napraviti ukusno jelo. Meni je neki dan ostalo kruha, ali morala sam ga dati pticama, jer nisam imala ideju šta ću s njim.
U svome djetinjstvu jeo sam samo stari kruh. Svježi kruh se nije davao, jer je bio ukusan, pa bi se pojelo više. A kruh je morao izdržati tjedan dana.
Nije se kod nas u kući jelo puno kruha, ali jelo se ipak. I kada je došao dan pečenja novog kruha od staroga se pravila popara. U ljetnim danima se događalo da kruh popljesnivi, ali to nije bila tragedija …pljesniva mjesta su izrezana i …mirna Bosna.
Popara moje bake bila je ukusna, ali najukusniju ipak pojedoh u Bavarskoj šumi u blizini Deggendorfa. Radio sam tada reportažu za jedan ilustrirani časopis o dvjema sestrama, koje su živjele od prihoda, koje im je donosila prastara pilana, pogonjena na vodu. Bilo je to još u vrijeme, kada sam imao i fotografa na raspolaganju i bilo vrijeme kada su takve priče imale svoje čitatelje. Toga danas više nema. Nema čitatelja, nema ni pomenutog ilustriranog časopisa, nema fotografa u timu…
Te dvije sestre …Fanny i Resi bile su tada, krajem osamdesetih …70 i 72 godine. Život se s njima gadno poigrao. U dobi kad su bile za udaju, nisu to mogle, jer su braća bila u ratu iz kojega se nisu vratili, pa su one nastavile brinuti o roditeljima i o pilani.
Živjele su izuzetno skromno i jako usamljeno. Bilo im drago da se netko zanima za njihov život, pa su otvorile srce i dušu. Mene je to zanimalo, ali fotografa …gradsko dijete i mlađa generacija, nije baš. Smetalo mi njegovo namrgođeno i kiselo lice, pa mu rekoh da može ići ako želi, a može ići i autom koji je bio iznajmljen, a ja ću se već nekako snaći i doći do Regensburga gdje me je čekao moj auto.
Mada to nije bilo tako jednostavno …nisam imao drugog izbora.
Fanny i Resi me obasuše pričom. Težak život su prihvatile kao dar božji, ispunjavale ga istinskim kršćanskim životom, a mene to oduševilo, jer je to danas prava rijetkost.
-Dragi Bog je tako htio i mi smo mu zahvalne… ponavljale su često.
Meni u čast htjele su zaklati kokoš, iako je bio radni dan, a oni meso jedu samo nedjeljom …ako uopće.
Rekoh im da rado prihvaćam njihov poziv na ručak, ali da želim jesti ono što su one kanile taj dan praviti.
A taj dan bila na redu popara. Resi je odmotala kruh iz krpe čiji su rubovi vili vezeni. Izrezala ga na šnite debljine jednog centimetra otprilike.
Na velikom štednjaku na drva, koji je bio prava muzejska vrijednost Resi je napravila poslasticu, čiji okus imam još danas u sjećanju.
U tavu je stavila komad putra, svaku šnitu malo zapekla s jedne i druge strane i izvadila ih na tanjur. Kada su sve bile gotove, istrgala ih je na manje komadiće i ponovo stavila u tavu, zalila mlijekom toliko da ih pokrije i sve poklopila poklopcom. Nije potrajalo dugo, a nisam ni mjerio vrijeme, jelo je bilo gotovo i Resi ga je istresla u zdjelu. Stara porculanska zdjela, koja je kupljena još tridesetih godina prošloga stoljeća i trebala je biti dio Mitgifta, Heiratsguta, Heimsteuera… ili kako se sve na njemačkom ne zove miraz, dota, prčija…
Resi je ponovo u tavu stavila malo putra i kada se rastopio dodala šećera u njega. Kada je ugodno zamirisalo na kandirani šećer, istresla je i zadnje mrvice s krpe u kojoj je bio zamotan kruh, u tavu. Žlicom je grabila komade popare iz zdjele i zapržila ih malo. Dobili su krasni rumeni oblik i mamili su zazubice. Kada je sve bilo gotovo …nazad u zdjelu i na stol. Šta da vam kažem …kraljevsko jelo u ugodnom i pričljivom društvu.
-Dragi Bog brine o nama …rekoše mi Fanny i Resi, a takav je bio i naslov reportaže. I o meni se toga dana pobrinuo. Svećenik iz mjesta išao je poslom u Deggendorf, povezao me i upoznao sa vlasnikom i kapetanom prastarog riječnog broda koji me je odvezao u Regensburg. Istina …sve je trajalo tri dana, ali imao sam drugu zanimljivu reportažu i nove prastare recepte.
Obećah poznanici jedan recept sa starim kruhom. Htjedoh joj ga reći usmeno, ali ona mi savjetova da ga stavim na Hrvatski glas Berlin, kojega ona redovito čita, a može ga lakše poslati i sestri u Švicarsku. I još mi reče uz vragolasti smiješak …ionako si bolji pismeno nego usmeno!
Eto draga Ivana ispunih obećanje, a o tvojoj primjedbi da sam bolji pismeno nego usmeno, još ću razmisliti.
Ovaj recept namjenjen je svim ljubiteljima stare kuhinje. Ako sjeda na bokove, nije kriva popara, nego nedostatak kretanja.
Želim Vam dobar tek.