piše: Branka Oreb-Jerković
Tisuće žaruljica na božićnim ukrasima bljeskalo je te večeri na Marktplatzu, obasjavajući radosna lica posjetitelja na glavnom trgu bavarskog gradića.
Vladala je predblagdanska atmosfera i meni nepoznati ljudi družili su se i veselo prepričavali dogodovštine uz štandove s pečenim, bijelim kobasicama, kriglama piva i kuhanog vina.
Ekipa, odjevena u lederhoze s crvenim kapama, svirala je prigodne božićne pjesme i kako je večer odmicala, na trgu se okupljalo sve više onih željnih opuštanja i zabave.
Izlozi obližnjih trgovina su svjetlucali u blagdanskom duhu i osjećala sam kako se i moja napetost topi poput snijega uz rubove kolnika.
Samo par sati ranije, iz splitske zračne luke ispratila me sumorna slika mjesta kojeg sam zvala domom. Grad je bio prazan i pust, bez i jednog jedinog blagdanskog ukrasa ili znaka da katolici slave porođenje Isusovo. Štoviše, vlasti su strogo vodile računa da se s kićenjem gradskih ulica počne tek poslije Božića, tik pred Novu godinu, jer za nas, odgojene u komunističkom duhu, Bog nije ni postojao.
Bilo je to početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća kad su vjernici bili na stupu srama, a odlazak na polnoćku kažnjiv.
Na letu Split-Zagreb-Stuttgart prisjećala sam se lanjskog škandala koji je u kući nastao zbog kuhanja bakalara na Badnjak. Moj otac se toga dana vraćao iz kancelarije i već je s vrata stao vikati na mater, da cijela zgrada miriše po njenoj spizi i da će ostat bez posla ako ga neki dežurni žbir prijavi jer posti…I bakalar je bio nepodoban. Takva su bila vremena.
Na drugoj stranici dnevnog lista “Slobodna Dalmacija’ mogla se pak pročitati vijest o vjernici koja je dobila otkaz na poslu, zahvaljujući prijavi ‘savjesnih građana’, samo zato jer je ‘snimljena’ na ponoćnom misnom slavlju u Gospe od Zdravlja.
Moj put u Njemačku bio je zapravo bijeg u siguran zagrljaj jednog učitelja dopunske nastave koji će mi za par godina postati muž, ali ovaj blagdanski ugođaj kojem sam svjedočila na Markplatzu dodatno mi je napunio baterijie i činilo mi se da, nakon dugo vremena, dišem punim plućima. Ni hladnoća, a bilo je pet-šest stupnjeva ispod ništice nije mi smetala, zapravo, nisam je ni osjećala, grijale su me čvrste ruke i kuhano vino, život je odjednom dobio dugine boje…
A bila je teška godina iza mene, ne ponovila se…
Kao novinar-honorarac u ‘Slobodnoj’ , unatoč fakultetskoj diplomi, nisam imala sigurnu plaću ni izvjesnu budućnost ali su mi dobroćudne kolege davale vjetar u leđa. Koristila sam svaku priliku ne bi li se dokazala i pokazala, upregnuvši talent i znanje, a ponajviše upornost u posao koji me činio ispunjenom, svojom…Kad si mlad još vjeruješ u moć javne riječi, u borbu za pravdu i istinu….ideš u potragu za Svetim gralom, ne razmišljajući o posljedicama.
Šefovi su mi, za pravo reći, obećavali da ću biti primljena u stalni radni odnos, ali onda se dogodila Fažana. Iz redakcije su me, naime, poslali u Političku školu u Fažanu. Rekli su mi da se malo muvam tamo, vidim što polaznici rade, kako provode slobodno vrijeme i tako dalje…
Već nakon par dana u istarskom kraju shvatila sam da se polaznici odlično zabavljaju u borovoj šumi uz more, do sitnih sati družeći se uz ‘plavu travu zaborava’…Onaj ‘ozbiljniji’ , dnevni dio školovanja sastojao se od panel diskusija s visokim dužnosnicima, koji bi za tu prigodu došli iz Zagreba. Jedan od visokopozicioniranih članova Centralnog komiteta SKH bio je tako ‘bombardiran’ nizom pitanjima iz političkog miljea, a onda je jedan golobradi momčić iz Splita, prezivao se Budiša, pitao dotičnog ‘gdje su pare, prikupljene od zajma građana, za autocestu kralja Tomislava'(današnja Dalmatina). Ovaj je nešto neodređeno izvrdao, očito nespreman na škakljive upite. Treba, naime, znati da je rečena autocesta Zagreb-Split bila proskribirana kao “nacionalistička megalomanija”, a – nakon 1971. godine i sječe proljećara – prikupljeni novac netragom je nestao. Najkraće rečeno, bila je to tabu tema.
Dodatnu težinu pitanju dala je činjenica što se polaznik prezivao kao i jedan od vođa MASPOK-a, Dražen Budiša koji će puno godina poslije ući u Banske dvore, u koaliciji s Ivicom Račanom.
Vjerujem da bi svaki pravi novinar iskoristio niz koincidencija i od toga napravio priču, što sam i učinila po povratku u Split. Ponudila sam tekst glavnom uredniku ‘Nedjeljne Dalmacije’, budući je ona u to vrijeme dopuštala više slobode i kreativnosti i on ga je bez cenzure objavio.
Po izlasku moga teksta o Političkoj školi Fažana s naglaskom na pitanja o autocesti kralja Tomislava, digla se velika prašina i svi su izgledi bili da će moja kratka novinarska karijera završiti prije nego što je zapravo i počela. Napisala sam istinu, ali se ona nije dopala glavnim kreatorima naše političke zbilje u Jugoslaviji. O navodima iz teksta raspravljao je sam Centralni komitet SKH. Navodno sam se izrugivala s njihovim čelnikom, tendenciozno, maliciozno…kako god. Tražili su hitno sazivanje partijskog sastanka u ‘Slobodnoj’ s jednom jedinom točkom dnevnog reda – mojim izbacivanjem iz redakcije. Bila sam konsternirana, zbunjena, nepripremljena na frontalni udarac političkog establishmenta. Ali se sastanka nisam plašila jer je svaka riječ u tekstu bila istina i samo istina.
Ipak, skup mojih kolega i urednika je bio stvarno mučan, trebalo je imati jak želudac za izdržat ga. Glavni urednik ‘Nedjeljne’ je skrušeno, pognute glave, priznao svoju političku nepismenost jer mi je ukazao povjerenje, a partijski sekretar koji će godinama kasnije postati jedan od predvodnika Tuđmanove politike, optužio me za senzacionalizam i tendencioznost.
Javilo se još par kolega koji su tvrdili da je ipak riječ o neiskustvu početnice, ali onaj u kojeg su bile uprte sve oči – glavni urednik SD – nije rekao ni riječi. To je bio znak da sam dobila samo ‘žuti’ karton. Na izlasku mi je lakonski dobacio ‘kako očito nisam ništa naučila u PŠ Fažana’. Govorilo se za njega da je bio getanin, da nije završio nego osnovnu školu. Kako bilo, od tada sam znala da je partijsku poslušnost pretpostavio vjeri u pravo novinarstvo.
Putujući te zime ranih osamdesetih iz otužnog, sivog Splita nisam znala da ću pola godine poslije biti primljena u stalni radni odnos. I da ću u novinarstvu provesti preko tri desetljeća.
Ali, u malom stanu bavarskog sveučilišnog grada osjećala sam blizinu svoga dragoga, poput sigurnosnog pojasa na letu života i cijela priča bila je prošlo svršeno vrijeme. Baš kao i zabrane slavljenja Božića, koje su skupa s akterima iz Centralnih komiteta, otišle u ropotarnicu povijesti. Barem se iskreno nadam.