Maja Šiprak
lutam tako često
fotoaparatom u ruci
fotografiram oblake
poneki kamen
cvijet
cestu
drvo ili list
čuvam ih od promjena
zaledim u vremenu
poziraju mi nijemi
samo meni prepoznatljivog osmijeha
hm, da
i s tobom bih željela šetati
nekim ulicama nepoznatog imena
malim trgovima ili proplancima
sakupljati listove
u koricama neke knjige sačuvati ih
lutati gradovima gledajući izloge
tražiti kovanicu za prosjaka
ljubiti te u haustorima
i onda tako nasmijana
s tobom
rukom u ruci dalje šetati
šećući tako…
poželim i tebe fotografirati
i uvijek se iznova pitam – koje su boje tvoji dodiri?
njih se ne može fotografirati