MJERA ZA SREĆU

Iz naše arhive/ objavljeno 07.02.2018.

piše: Dragica Šimić
Sad kad je sve stvari stavila na svoje mjesto mogla je odahnuti. Veliki kofer koji je zauzimao pola sjedišta u trošnom vagonu druge klase bio je napunjen namirnicama i potrepštinama za higijenu koje bi trebale trajati jedan mjesec.

Tamo, u italijanskim Alpama, u malom seocetu koje čine samo tri kuće i jedan osrednji hotel s gostionicom, nema trgovina niti se do sela može autobusima iz javnog prijevoza. Mještani  se prevoze osobnim automobilima a rijetke turiste  dovoze organizirani autobusi.

Sjetila se kad je prvi put preko agencije za njegu starijih i nepokretnih osoba stigla u kuću bake Zanetti. Morala je pješačiti cijeli jedan dan na  putu prema gradu i nazad  da bi donijela sve ono što joj je bilo neophodno. Noge su joj se smrzle uprkos toploj i ugodnoj obući za snijeg. Ruke su je boljele i od hladnoće i od tereta koji je nosila sa sobom.

Sad se osigurala na vrijeme. Dugo se spremala dok nije nabavila sve što je bilo potrebno. Vlak je još uvijek stajao na Vinkovačkom peronu i čekao da se ukrcaju zadnji, rijetki putnici. Odložila je toplu jaknu na vješalicu iznad sjedišta, udobno se namjestila spuštajući ruke u krilo. Ruke. Koliko su samo posla napravile, razmišljala je, a primile  tako malo zadovoljstva. Njegovala ih je u trenutcima odmora i još su uvijek bile ženstvene i nježne ali ipak prošarane vidljivim venama koje su jasno govorile o osobi koja puno radi. Nokti prirodno blago ružičasti i uredno odrezani. Sklopila ih je u čvrstu koščatu loptu kao da ih pridržava, kao da u njima drži nešto jako vrijedno i boji se da ne bude izgubljeno. Kao da  u njima drži svoju dušu uvijek opterećenu brigama za druge. Činilo joj se kao da joj se duša stvarno spustila  u pregršt pa je okreće, tapše i miluje kao da želi utješiti sama sebe.

– Zašto smo tako sami i kada imamo sve te ljude oko nas, zašto smo prepušteni sebi u najtežim trenutcima i hoće li ikada proći ti najteži trenutci a doći oni lijepi, dragi i radosni, tako rijetki? –Mislila je.

Ugoditi svima, dati se nesebično a opet se osjećati tako krivom što odlazi i ostavlja ga bolesnog. A bez novca se ne može čak ni liječiti. Ivan se otuđio, kao da je krivi za svoje sadašnje stanje, za bolest koja je došla neminovno nakon njegovog postepenog povlačenja u sebe godinama poslije rata. Osjećala bi to još dok su radili na polju nakon povratka u selo.

Popravak kuće progutao je sve novce, tri djevojčice kojima je trebalo osigurati pristojno školovanje zahtijevale su veliki napor roditelja. Od jutra do sumraka provodili su radeći na polju ili tražeći tržište za svoje proizvode. Na večer bi računali i planirali. Njihov rad davao je rezultate. Svojoj su sreći pristupali s oprezom dobivajući je u malim količinama, gledajući kako djevojke odrastaju i postaju uspješne mlade žene.

– Ta sreća… Kao da se može mjeriti vagom, pregrštima, zlatom, zapreminskim mjerama. Uvijek sam ju mjerila osjećajem zadovoljstva na njihovim licima, radosnim osmijesima na usnama djevojčica, trudom marljivih ruku moga muža, suosjećanjem u njegovim očima punim patnje koju je dugo skrivao od nas. Mjerila sam tu sreću toplinom pripadanja dragom čovjeku, blizinom koja nikada nije pretjerivala u naklonosti i koja je bila tiha i razumljiva sama po sebi, ljubavlju tako tihom i samozatajnom bez velikih riječi i obećanja a ipak tako sinkroniziranom sa mojim osjećajima davanja i pripadanja tome divnom obiteljskom svijetu.

I kao da je sudbina sve pomno isplanirala kako su oni ispunjavali svoj cilj, radovi na polju su bili sve ne isplatniji, tržište sve oskudnije, novca za život sve manje.

Pritisnut nebrigom države koja je iz rata izišla i kao pobjednik i kao gubitnik, porušena i siromašna a njeni sinovi prepušteni sami sebi, nije mogao pronaći posao u poznim godinama. Ivanove šutnje su postajale sve duže, njegove oči sve zamračenije i dalje.

Okušala je mnoge puteve do njegove duše tješeći ga da su glavni ciljevi u njihovom životu ostvareni. Sada samo trebaju naći još jedan izvor zarade samo za njih dvoje, za njihovo kućanstvo, za njihovu ljubav potisnutu stalnim brigama.

Noću bi joj okretao leđa a poslije kratkog sna budio bi se u nemirima. Onda je odlučio  spavati u drugoj sobi  da je ne bi budio. Uzalud ga je uvjeravala da joj ne smeta i da joj je draže biti tu, uz njega.

Sve je više pobolijevao i njihova druženja su se na kraju svodila na čekanje u seoskoj ambulanti, naravno u tišini.

A onda joj je, jednog dana, prijateljica koja je posao našla u inozemstvu predložila da se zaposli kao njegovateljica.

– Isplati se. Rekla je.

– Mjesec dana si sa štićenicima a sljedeći mjesec kod kuće. Sve troškove snosi agencija a kući poneseš vrijednu zaradu.

Ivanovo lice se promijenilo kad mu je ispričala o svojim namjerama, odavalo je ljutnju i uznemirenost.

– Ostavljaš me? Procijedio je kroz zube ljutito ustajući od stola.

– Zaboga Ivane. Pogledaj one nakupljene račune koje više ne možemo plaćati. Želiš li stvarno da se djevojke brinu za nas. Previše su zaokupljene svojim obiteljima da bismo im još mi bili na teretu.

Ali on je više nije slušao. Navukao je ravnodušnu masku na lice odbijajući dalji razgovor. Bila je na rubu suza osjetivši novi poraz u jednostranom ratu koji je započeo njen suprug. Znala je da joj je htio zadati osjećaj krivnje, kao da je zavidio njenoj snazi, njenom zdravlju i odlučnosti da učini ono što on nije trenutno u stanju učiniti.

Znala je da mora otići ali žudila je za njegovim prihvaćanjem, željela je njegovu suglasnost, njegovu podršku. No, opet je bila sama,  prepuštena svim teškim odlukama, jer otići u tuđi svijet u ovim godinama nije bilo ni malo lako, brinuti se o ljudima koje ne poznaje i biti mjesec dana odvojen od obitelji i njoj se činilo strašno. Ali to je bio jedini način da zaradi nešto novca i pridonese kućanstvu.

Baka Zanetti je bila nepokretna i na njenu žalost nije mogla ni govoriti. Njegovala ju je, hranila i kupala i radila sve kućanske poslove. S vremena na vrijeme medicinsko osoblje bi dolazilo u posjet bolesnici kao i kćerka koja je s obitelji živjela u gradu. Ali kako je bila prezaposlena ti posjeti nisu bili česti. Rijetki su bili oni s kojima bi izmijenila pokoju riječ. Navikla se na tišinu i mir planinskog sela u kojem je skoro cijelu godinu vladala zima. Nekako joj je godio taj odmak od problema, uspijevala je ponovo skupiti snagu, obnoviti svoj vedri duh u toj divljoj i polunaseljenoj planinskoj zabiti.

Baka Zanetti je komunicirala s njom očima. Te oči pune zahvalnosti davali su njenom licu svetačku blagost. Ponekad joj se činilo da iz njih teče bujica riječi koju samo ona zna čitati. Činilo joj se, dok je sjedila uz njenu postelju i čitala u satima odmora da su je te oči liječile svojom strpljivošću, još uvijek živahne, ne zamućene staračkom mrenom pričale su neku svoju životnu priču, kao tihu bajku koja se prenosi telepatijom u tišini. Podigla bi tada pogled sa štiva, popravila bi joj jastuk, ušuškala noge, stisnula bi joj ruku nježno a njene oči bi zaiskrile kao krijesnice odašiljući silnice zadovoljstva i zahvalnosti.

U trenutcima odmora, dok je mećava zametala pogled kroz prozor slala bi poruke Ivanu i kćerkama. Odgovorio bi joj kratko, bez puno emocija, uvijek s prizvukom osude  i neslaganja. Djevojke su bile brižne. Raspitivale su se za njeno stanje, za zdravlje, šaljući joj tople poruke i slike unučadi koji su joj upućivali poljupce.

Dani su se kotrljali, prolazili, svaki isti kao onaj prethodni i ipak prošli bi nekako brzo.

Ivana je zatekla u postelji, još slabijeg zdravlja nego prije. Kćerke su dolazile, posjećivale ga, kuhale. Ona se osjećala nekako osnaženo shvativši da je bar jednom problemu stala u kraj, besparici. Njegovala ga je s još više žara, kuhala i ugađala pozivajući i unučiće  ne bi li probudili u njemu neku zaostalu iskru života.

I uspijevali bi. Izvlačili bi mu osmijeh na naboranom licu koje bi odjednom zabljesnulo onom iskrom mladosti koju je nekada voljela u njemu. Gledala ga je i mislila o tom zidu šutnje koji se ispriječio između njih a vikao je glasnije od svakog krika. Ponekad joj je ličio na dijete koje pokušava šutnjom ishoditi svoje nerazumne zahtjeve, prisiliti je da ne ide više raditi bez razmišljanja o tome kako će živjeti poslije toga.

I tako,  još jedan odlazak se bližio. Užurbano mu je davala zadnje upute na rastanku, što mu je sve pripremila od jela i kamo pohranila, gdje mu je složena koja odjeća, da ne izlazi van bez onog toplog šala koji u je donijela iz Italije i da što češće poziva unuke k sebi.

– Mjesec dana će brzo proći. Vidiš, još samo koju godinu do mirovine.

Pozdravili su se na peronu. Nije pričekao da vlak ode ali učinilo joj se da je ovaj put zadržao pogled u njenim očima tražeći u njima odgovore na samo njemu poznata pitanja i da joj je duže držao ruku u svojoj prije negoli se uspela na vlak.

Toplina joj obli onu dušu koju je još uvijek držala u toj istoj ruci, tješeći je i pretačući s dlana na dlan, s prstiju u pregršt, njišući je i tepajući joj kao rasplakanom djetetu. I hrabrost joj se ponovo vratila u vene tekući onim bezglasjem što kaže:

– U životu nikada nismo sami, sve dok jedan kratki trenutak uspijeva napuniti dušu srećom mjerljivom jednim pogledom, jednim dodirom.