IZ NOVINARSKE BILJEŽNICE
piše: Sonja Breljak
Kakav vrtlog događaja koje pratim! I nije to nenadano. Obično taj „slap“ u moj radni i ini život, donese svibanj. Primjerice, u travnju je sve još smireno, tiho. Sa svibnjom kao da se sve probudi. Ne samo priroda. Ožive i ljudi. Događaji postanu ubrzani, gomilaju se, slažu. I nekako, kao da jedni druge prate, nadovezuju, nadopunjuju. Ili se to meni samo čini. Svojim izborom im sigurno i sama dajem na značenju. Povezujem ih u jednu cjelinu kojoj je zajednička dodirna točka negdje i u mojem, našem, doživljaju, porijeklu, pripadnosti, identitetu. A kod mene je takvih, hoćeš-nećeš, više!
„ Most između tebe i mene“ , naslov je izložbe, audiovizualnog projekta jedne mlade Bugarke. Polje istraživanja-Mostar. Točnije, ljudi u njemu. Provela istraživačica, dva tjedna u Mostaru, vidjela dvije obale rijeke, Istok i Zapad, dva svijeta, dva obrazovna sustava, dva paralelna života. Odrasli se mrze a djeca žele živjeti bez opterećenja i podjela, zaključila. Promakla joj cjelina, okvir, ram za sliku koju čini rogobatni Deytonski sporazum. Čudi li da ljudi žive tako u državi strukture kakve nema niti jedna druga na svijetu. I dok se nas nešto malo nazočnih iz Bosne i Hercegovine, zgleda za trajanja uvodnih riječi i čudi zaključcima kako se ljudi jednostavno mrze i svađaju i to je to, razmišljam:- Tako nam i treba kad pustimo da o temi koju poznajemo i živimo, drugi pišu znanstvene i ine radove, pišu našu vlastitu povijest, odlučuju po tom osnovu i o budućnosti. Ili mi nesvjesni, vlastitih postupaka i stanja, ne razumijemo kakvi smo u očima drugih? Da opet zagrabim u prošlost ponukao me još jedan događaj s početka protekloga tjedna. Dokumentarni filmovi o Bleiburgu pred berlinskim Hrvatima. Prikazani uoči 65. obljetnice ove tragedije. Dvojim, jesam li prava osoba za progovoriti riječ-dvije o tome? Stav imam sasvim sigurno. Nema tog zločina, ubojstva koje se može opravdati nekim drugim prije učinjenim. Nema toga! Bez obzira o kome, kada i nad kim se radilo.
Promiču slike događaja o kojemu se sustavno šutjelo. Dovoljno dugo da postane nacionalna tragedija i izvor nesagledivih posljedica i po buduće generacije. Na tom je Bleiburgu, bez traga nestao jedan mi od predaka. Drugi se uspio dokopati svoje obitelji privremeno smještene negdje u Bjelovaru. Skinuo odoru domobrana i odahnuo a uvečer ga odveli. Dalja sudbina nepoznata. To je otac moje pokojne majke. Još četvero sitne dječice uz skute pokojne bake. Ali, briga koga. Niti je tko smio pitati što se kasnije s njim dogodilo. Moj otac je s početka Drugoga rata imao ravno 20 godina. Rat ga zatekao u redovitoj vojsci ondašnje države. Pod nepoznatim/jer nismo pitali a otac nije pričao/okolnostima prešao je u njemačke postrojbe. Tako je dočekao i sudbonosne dane u Bleiburgu. Pripovjedao kratko… engleski oficir ugledao njihove njemačke odore i izdvojio ih put zarobljeničkog, radnog logora, najprije u Austriji, potom u Njemačkoj. Tako izbjegao povratak, Križni put, koji je slomio brojne i odveo tisuće u smrt. Mnogima nepoznata sudbina i mjesto posljednjeg počivališta. Tako eto, iako se rodih, odrastoh i školovah u zemlji koja za Bleiburg nije imala pripovijest već posvemašnju šutnju, događaj je to koji se u obitelji često i tiho prepričavao. Žrtava spominjao. Ili pak pogrdno okomljavalo na počinitelje. Posvemašnja šutnja koja je događaj obavijala, s početka devedesetih, konačno prekinuta. Danas, ovisno i o situaciji u domovini, vlada veliko zanimanje za to vrijeme i događaje ne tako davne hrvatske povijesti. I treba spominjati. Sve zločine i žrtve zločina. Gdje je moguće i krivce dovesti pred lice pravde. Naše i njihove. Biti rezolutan. A žrtvama, na poznatim i nepoznatim mjestima počivanja, upriličiti dostojanstven spomen, odvojen od političkih i inih igara, velikih govorancija i predstava, glorificiranja ideologija, nacionalne histerije koja vodi u mržnju i raskol. Dostojanstven pijetet treba umrlima i dostojanstven život treba živima.
Do dostojanstva i nacionalnog ponosa posebno drže Hrvati u iseljeništvu. Često smo u tom smislu lagana meta izbornih ili drugih političkih igara. Sve činimo u domoljubnom zanosu, silnoj čežnji za domovinom. A kako nas drugi vide? Često drugačije nego mi sami sebe. O tome rijetko pričamo. A trebalo bi. Nijemci su upravo izdali brošuru pod naslovom „Rechtsexstremismus in der Einwanderungsgesellschaft“, odnosno „Desni extremizam među doseljenicima“. Riječ je o desnom ekstremizmu izrazito zamjetnom u njemačkom društvu, kod Poljaka, Turaka i Rusa te kod „Exjugoslawen“, kako stoji u brošuri, konkretnije kod Srba i Hrvata.
Tekst donosi činjenične a slika vizualne primjere onoga što Nijemci drže desno orjentiranim. Svrstane su tu i pjesme i koncerti Thompsona, kao i fotografije ustaških uniformi iz Bleiburga. Brošuru je izdala organizacija pod nazivom „Škola bez rasizma“ poduprta Njemačkim saveznim ministarstvom za rad i socijalu, Europskim socijalnim fondom, Saveznom centralom za političku izobrazbu.
I tako nas drugi vide! Možemo se buniti radi neispravnih navoda. Tražiti razumijevanje radi ratnih i inih doživljaja. Ili, popravljati što je za popraviti. Sve češće i dublje zagrabljati u prošlost naše domovine. Ili, okrenuti se našoj budućnosti u zemlji u kojoj živimo već više generacija. Imamo izbor!