Izložba Fride Kahlo u Milanu
teks i foto: Marica Žanetić Malenica
Kada sam odlučila posjetiti Milano, središte regije Lombardije, o njemu sam, primjerice, znala da je jedan od najvećih europskih transportnih i industrijskih centara, i jedan od najznačajnijih poslovnih i financijskih središta EU.
Nesumnjivo, naziv ovog Metropolisa asocirat će čitateljice i na svjetsko središte mode i dizajna, a čitatelje na stadion San Siro na kojemu igraju „Milan“ i „Inter“.
Znala sam da je imperativ svakoga turiste ukrstiti pogled s nasljeđem koje su ovome gradu ostavile srednjovjekovne plemićke obitelji Visconti i Sforza (Castello Sforzesco), najpoznatijom svjetskom opernom kućom (Teatro alla Scala), katedralom (Duomo di Milano), drugom po veličini gotskom katedralom u svijetu, prošetati se najstarijim svjetskim trgovačkim centrom (Galleria Vittorio Emanuele), kušati risotto alla Milanese…
Sve navedeno sam obavila u skraćenoj verziji, ali grad u kojemu je skladao slavni operni majstor G. Verdi posjetila sam zbog jednog izuzetnog kulturnog događaja – velike izložbe meksičke slikarice Fride Kahlo, koja je, od 1. veljače do 3. lipnja 2018., postavljena u milanskom MUDEC-u (Museo delle Culture), te popraćena brojnim sadržajima vezanim uz njezin život i stvaralaštvo. Konačno se na jednom mjestu mogu razgledati svi izlošci iz dvije najvažnije i najopsežnije zbirke njezinih slika (Dolores Olmedo muzeja – Mexico City i Jacques i Natasha Gelman Collection) te posudbi nekoliko remek-djela iz postava poznatih svjetskih muzeja. Zahvaljujući arhivu pohranjenom u rodnoj joj kući, zaokružena je originalna priča ove izložbe znakovita naziva „Izvan mita“.
Frida Kahlo punog imena Magdalena Carmen Frieda Kahlo y Calderón (1907-1954), vrlo živopisne i neobične biografije, sljedbenica je realizma, kubizma i nadrealizma. Sa samo 6 godina oboljela je od dječje paralize, zbog čega joj se desna noga i stopalo nisu razvijali proporcionalno ostatku tijela. Upravo je to bio jedan od razloga što je cijelog života nosila duge, šarene haljine i hlače koje su uspješno prikrivale ovaj nedostatak, ali i postale prepoznatljivi stil odijevanja.
Uz njezin lik vezuju se i spojene, guste obrve, kao i brkovi koje je odbijala ukloniti. Kao mlada žena (1925.) preživjela je tešku tramvajsku nesreću (višestruki prijelomi kostiju u cijelom tijelu) što je posljedično dovelo i do neplodnosti. Mjeseci ležanja, brojni operativni zahvati (bilo ih je 35), jaka bol i samoća, obilježili su ostatak njezina života.
Takve tragične životne okolnosti ograničile su je na boravak u zatvorenom prostoru, ali i potakle na slikanje kao način izražavanja i kontakt s vanjskim svijetom. Prvo što je naslikala bio je autoportret. Slijedila ga je serija slika koje odražavaju njezino bolesno stanje te njima pečat daje duboko proživljena trajna bol i patnja tijela i duha. Odnoseći na procjenu svoja djela priznatom slikaru Diegu Riveri, zaljubljuje se u njega, a ženom mu postaje 1929. Ljubav prema dosta starijem, promiskuitetnom umjetniku bila je za nju fatalna (razveli su se nakon deset godina braka i godinu poslije ponovno vjenčali). Da je ova veza nije usrećila nedvojbeno kazuje njezina poznata izjava: „Pretrpjela sam dvije teške nesreće u svom životu … prva je bio tramvaj koji me srušio, a druga je bio Diego“. Nakon što se Diego upustio i u preljubničku vezu s njezinom mlađom sestrom Kristinom, očajna zbog izdaje dviju osoba koje je najviše voljela, Frida je i sama išla iz jedne u drugu avanturu.
Zahvaljujući inicijativi Andréa Bretona postavljena joj je 1938. izložba u Galeriji Juliana Levyja u New Yorku. Postigla je veliki uspjeh, a pola slika je i prodano. Sljedeće godine otvorena joj je i pariška izložba, također financijski uspješna. Stigle su joj brojne pohvale i pozitivne kritike, a osobito su joj godile one Kandinskog i Picassa, s kojim započinje prijateljstvo. U Francuskoj je pozirala i za naslovnicu časopisa „Vogue“. U rodnome Meksiku samostalnu izložbu imala je tek 1953., godinu prije svoje smrti. Zbog lošeg zdravlja doktori su joj zabranili sudjelovanje, no ona je došla na nosilima. Izložba je postigla nevjerojatan uspjeh.
Umire u svojoj rodnoj Plavoj kući (danas poznati meksički muzej „La Casa Azul“) u Coyoacánu, 7 dana nakon svojega 47. rođendana. Kao službeni uzrok smrti navedena je plućna embolija, premda su neki smatrali kako je posrijedi bilo samoubojstvo: „Nadam se da je izlaz sretan i nadam se da se neću vratiti“, posljednje su riječi koje je napisala u svoj dnevnik nekoliko dana prije smrti.
Tijekom svojega života Frida je naslikala oko 200 slika, crteža i skica (143 slike, od kojih su 55 autoportreti). Na pitanje zašto je naslikala toliko autoportreta, Frida je odgovorila: „Zato što sam ja tako često sama …. jer sam subjekt kojeg znam ponajbolje“.
Bila je prva je žena u povijesti slikarstva koja je opće, ali i sasvim konkretne ženske teme tretirala bez zadrške. Da bi se razumjelo njezino slikarstvo treba znati svu tragediju njezina života: donji dio nogu otkinut i naslikan sa strane („ne treba mi, ja mogu letjeti“); na mnogim slikama nalazi se fetus (opsjednuta je bila željom za majčinstvom); okrvavljeno tijelo (dva abortusa). Slike su joj protkane i simbolima meksičke tradicije i kulture, kao i kršćanskim te židovskim simbolima.
U najpoznatija djela F. Kahlo spadaju slike „Autoportret s ogrlicom od trnja“ i „Dvije Fride“. Na prvoj, Frida je razvukla Kristovu krunu od trnja i napravila sebi ogrlicu, predstavljajući se kao kršćanska mučenica. Trnje simbolizira bol koju je osjećala zbog razvoda s Diegom. Na trnovitoj ogrlici visi mrtav kolibrić, čija raširena krila predstavljaju prepoznatljive Fridine obrve, a u meksičkoj tradiciji smatra se simbolom dobre sreće u ljubavi. Iznad njezina lijevog ramena stoji crna mačka, koja se povezuje s nesrećom i smrću, dok je iznad desnog ramena majmun, Diegov dar, inače simbol vraga, ali i požude. Leptiri u njezinoj kosi predstavljaju uskrsnuće.
Danas se njezine slike prodaju skuplje od djela bilo koje druge slikarice. Njezina slika bila je prvo umjetničko djelo jednog meksičkog umjetnika koje je Louvre otkupio u 20. stoljeću.
Nakon što sam pogledala biografski film „Frida“ sa Salmom Hayek (2002.) te pročitala knjigu Slavenke Drakulić „Frida ili o boli“ (2007.), ovom cjelovitom izložbom zaokružila sam priču o slikarici, revolucionarki, ženskoj ikoni…
I nadasve – nesretnoj ženi.