SUSRET SA SVIJETOM - Hrvatski Glas Berlin

SUSRET SA SVIJETOM

Hrvatska na lajpciškom Sajmu knjiga 2018.

(Prilog je prije par dana, iz tehničkih razloga, objavljen nepotpun. Zbog toga osvježavamo objavu, ovaj puta u cjelovitom obliku.)

tekst i foto: Aleksandra Brnetić
20180315_122018Ovogodišnji će lajpciški Sajam knjiga mnogima ostati u sjećanju. Nije postignut novi posjetiteljski rekord za čim direktor Sajma Oliver Zille i ne žali. Prekinuta je trka za „bržim, većim i jačim“, kaže.

Tri zadnja dana posjetitelji su se do sajamskih prostora probijali kroz snježnu oluju, a u zagrijanim paviljonima se pak puževim koracima pomicali od štanda do štanda zavirujući u nove knjige. Ili su nastojali na vrijeme stići na jednu od 3.400 manifestacija najvećeg europskog festivala čitanja Leipzig liest koji se održavao na 550 lokacija po gradu ili okolici.

2.635 izlagača iz 46 zemalja, među kojima i Hrvatska, ponudilo je svoja najnovija izdanja sa širokim rasponom tema –  od europske prošlosti do budućnosti europskog kontinenta, o granicama europske solidarnosti. Festival Manga-Comic-Con u Jedinici magnetski je privlačio mlade oliti cosplayer-e zaljubljene u mange, anime, crtiće. Među njemačkim izlagačima pojavili su se i desno orijentirani, u Trici, smješteni u jednom ćošku, s diskusijama o gubitku vlastitog identiteta, o kultu krivice ili o nacionalom mazohizmu. Zadnji je dan došlo do protesta lijevih demonstranata i oštećenja jednog štanda. Policajaca je bilo i više nego dovoljno, i sve su – kako se kaže – držali pod kontrolom.

20180315_114315U Četvrtici su se već tradicionalno okupili stranci, a ove je godine u fokusu Sajma bila Rumunjska. Rumunjima se sve odigravalo u jednome ćošku, na uzdignutom i okruglom plavom štandu – amfiteatru, od čitanja, primanja, govorancija državnih predstavnika, razgovora s publikom. S nebrojeno mnogo tiskanih izdanja od klasičnih do suvremenih djela i portretima pisaca željeli su ukazati na duboku ukorijenjenost u europsku kulturnu tradiciju. 40 novih prijevoda, nastupi oko 50 književnika na 70 priredaba pod naslovom Romania.Zoom in pokazalo je bogatstvo rumunjske književne scene.

Ni korak dva od rumunjskog amfiteatra, na putu do hrvatskog štanda, obuhvaćajući dva ugla, bio je smješten podij Tradukia, one europske književne mreže što među 14 država povezuje i Hrvatsku. Upravo u Leipzigu Traduki zakoraknuo u život vođen angažiranom rukom Alide Bremer, velike hrvatske kulturne djelatnice što još od kraja 1980.-ih živi u Njemačkoj.

Traduki je opet predstavio najnovija ostvarenja iz književnosti Jugoistočne Europe. U ovoj desetoj, jubilarnoj godini, posredovao je u upoznavanjima s njenim mnogobrojnim etničkim, vjerskim i jezičnim manjinama. Tijekom četverodnevne manifestacije Štošta se može otkriti. Iz života europskih manjina. nastupilo je dvadeset pisaca koji u svojim djelima govore o kosovskoj svagdašnjici, o društvenom položaju žena, životu homoseksualaca ili sudbini Roma i Židova.

I hrvatski su pisci na Tradukievom štandu krenuli u osvajanje čitatelja. Njih troje. Ivana Šojat i Igor Štiks u organizaciji Tradukia i uz potporu hrvatskog ministarstva kulture, a Slavenka Drakulić u okviru Foruma slavenskih kultura. Forumova direktorica je Andreja Rihter, sociologinja i političarka koja je u dva mandata bila na čelu slovenskog ministarstva kulture.

GSlavenka Drakulić sa svojim romanom Mileva Einstein, teorija tuge kojim je oživjela genija (Alberta) i njegovu obitelj, ali pogotovu njegovu ženu. Osobu koja je bila predodređena za najveće znanstvene dosege, genijalnu matematičarku, prvu žena na politehničkom fakultetu Sveučilišta u Zürichu. Mileva Einstein rođena je u bogatoj srpskoj obitelji u Vojvodini, a u njenoj sudbini zrcali se povijest žena. Mileva za nepunih mjesec dana izlazi na njemačkom u berlinskom Aufbau Verlag.

Ivana Šojat predstavila je iz knjige Emet i druge priče priču Oči koja govori o tome kako nastaviti živjeti obilježen roditeljskim grijesima i kako se s njima nositi. Svaku od šest priča trajno obilježava zločin koji dokle god ostaje nerazriješen i nekažnjen, presudno utječe na sve oko sebe te se vraća poput zloduha i opsjeda ljude i stvari.

Igor Štiks se predstavio kao – recimo to tako – pogranični stanovnik. Jer, kao književnik i mladi znanstvenik Štiks se kreće između književnosti i znanosti, a zemljopisno između Bosne, Hrvatske, Škotske, Sjeverne Amerike i Srbije. O mijenama političkih sistema i zajednica te koliko su i kako utjecali na poziciju i život pojedinca govori u knjizi Državljanin, građanin, stranac, neprijatelj: Jedna povijest Jugoslavije i postjugoslavenskih država.  U njoj razmišlja o tome  što znači biti državljanin, biti uključen ili pak isključen, kako se osjećati u poziciji građanina i što se događa kada se ona mijenja u onu stranca ili pak neprijatelja.
Na Sajmu je hrvatsko ministarstvo kulture predstavljala Dubravka Đurić-Nemec, savjetnica ministrice. Upitala sam ju kako se može protumačiti činjenica da se Ministarstvo kulture pojavilo ne samo kao financijer nego i kao organizator nastupa hrvatskog štanda. Da li je riječ o novoj koncepciji?

SONJAMoram priču staviti u jedan širi kontekst. Ministarstvo je već više od godinu dana u intenzivnom dijalogu sa izdavačima, odnosno sa svim dionicima u lancu knjige da im pomogne da u ovome trenutku poduzmu one mjere koje će njima biti najkorisnije. Treba znati da je knjižna branša u Hrvatskoj u zadnjih godinu doživjela nekoliko snažnih udaraca. Najsnažniji je bio raspad prodajnoga lanca, velikog broja knjižara, više od 80 %. Stoga smo od  Zajednice nakladnika i knjižara koja je članica Hrvatske gospodarske komore htjela saznati koji su im sajmovi od primarnoga, komercijalnoga interesa, te da tako vidimo na kojim bi to sajmovima knjiga ministarstvo kulture, bez tog komercijalnog interesa izdavača, moglo provoditi kulturnu politiku. I u tim smo razgovorima saznali da im lajpciški sajam nije u fokusu, nije u komercinjalnom fokusu. Međutim kako je lajpciški sajam neobično važan za promociju književnosti i autora, ministarstvo je odlučilo da ga uz tehničku i logističku pomoć Komore ovaj štand kojeg je financiralo ministarstvo kulture i koji je modularne strukture, prilagodi i za ovaj sajam. Komora snosi financijski teret dopreme i opreme štanda, a i knjiga. Ministarstvo je pak u suradnji s organizacijama čiji je član, a to su Traduki i Forum slavenskih kultura, preuzelo provedbu književnog programa. S druge strane se zna da su Tradukieve promocije daleko vidljivije i medijski popraćenije nego što su pojedinačni nastupu, nastupi pojedinih zemalja. I zato su se sve zemlje članice odlučile sudjelovati u Tradukievom programu. Tradukiev program je tematski pa stoga su ove godine predloženi Igor Štiks i Ivana Šojat koji u svojim djelima obrađuju pitanje manjina, ne samo etničkih i nacionalnih. Odluke nisu odluke ministarstva. Uvijek struka daje zadnju riječ – strukovna vijeća, povjerenstvo i strukovna društva. Iza ovo troje godine su i godine rada i nastupanja, pa tako i ovdje u Leipzigu koji pruža najbolji okvir i paltformu za takvo predstavljanje. I zato je ministarstvo kulture odlučilo da hrvatski autori moraju biti prisutni, a pri tome nije bitno da bude puno autora nego da to budu kvalitetna predstavljanja, koja će medijski biti dobro popraćena i gdje će se ostvariti financijski učinak.

To se i dogodilo. Manifestacije na kojima su sudjelovali hrvatski autori bile su dupkom pune, a i knjige su se prodavale, pogotovu Mileva Einstein. Bilo je lijepo gledati kako Slavenka Drakulić potpisuje svoje knjige, jednu kupljenu za drugom.

Ivana Šojat je zadovoljna pa kaže: Predstavljanje je ovoga puta bilo vrlo uspješno s obzirom na broj ljudi u publici, i na onom podnevnom događanju, a i kasnije navečer u Kaiserbad-u gdje se okupilo još više ljudi. To je nekakvo širenje u valovima onoga što radim. Sjajna prilika da se izađe izvan nacionalnih okvira i da se pokuša doprijeti do međunarodne publike. Kontaktirala me i jedna nakladnica koja se zainteresirala za knjigu Emet nakon što je čula priču Oči. Rekla je da će pokrnuti otkup prevoditeljskih prava, da već ima prevoditeljicu, a ja sa nadam da će tako doći i do njemačkog prijevoda jer već imam bugarski, makedonski, talijanski prijevod, a uskoro i albanski. Tako da bi bilo lijepo prijeći i na Zapad.“, kaže Ivana i nasmiješi se.

Razgovore sa Šojatovom i Đurić-Nemec obavila sam, a gdje drugdje nego na hrvatskom štandu, koji je na korak dva od Tradukieve pozornice, u prolazu D, u susjedstvu sa Srbijom, Slovenijom i Crnom Gorom. Upadljiv je, jarke je plave boje, mali i skladan. Hrvatske su kockice, stilizirane, vidljive i izdaleka, ima ih i na tornju štanda. Na dvjema kockama sjedimo nas dvije, Ivana na žutoj, ja na crvenoj. Udobne su. Iza nas su uredno poredane knjige. U jednom je uglu veliki ekran s kojeg samo što nisu krenula čitanja hrvatskih književnika. Na pultu je izložena lijepa brošura na engleskom s biografskim podacima o deset hrvatskih književnika, među kojima i Renato Baretić, Zoran Ferić, Kristian Novak, Marina Vujčić. I Tradukieva programska knjižica.

Molim Ivanu da mi kaže što misli o hrvatskom nastupu jer da nad njegovim nastupom lebdi i jedna razorna kritika. To ju pitam kao uspješnu književnicu i perspektivnu političarku podsjetivši ju na to da se u dato vrijeme, da bi obranila svoje, nije libila ni pušku uzeti u ruku.

Kao prvo štand je sjajno napravljen. S mnogo ukusa. Baš je simpatičan. Iako je to mali prostor, ali je dojmljiv. No problem je sam nastup. Mi ne možemo imati isti nastup kao francuska ili britanska književnost. Mi smo doista mali jezik i mi se s tim moramo pomiriti. Naš temeljni je problem, a on nije vidljiv samo na području književnosti i kulture nego posvuda. Kod nas je potpuno zanemaren javni interes. Književnost je javni interes hrvatskoga naroda, ona je temeljni stup hrvatskoga naroda, i ne samo hrvatskoga. Bilo kojeg naroda. Književnost bilježi prošlost i sadašnjost, ona to radi dnevnički. Ona bilježi što se kulturološki i sociološki zbiva s jednim narodom. Za nju se moramo boriti. Budući da smo mali narod, teško nam je probiti jezičnu barijeru da dospijemo do velikih. Nedostaje nam, rekla bih to tako, agentskog pristupa. Ljudi koji će lobirati, koji će se boriti, koji će dovoditi autore na velikim manifestacijama tako da se pojave i u njemačkim medijima, a ne da samo reda radi odradimo nešto u stilu, evo, doveli smo autore. Moramo raditi 365 dana u godini, a ne imati gomilu ljudi koji su nomenklaturno tu, a ne čine ništa nego sjede u nekakvim uredima. Trebaju nam ljudi koji će poput poput mrava raditi na promicanju kulture, zaključi Ivana Šojat.

 Jednog je takvog mrava Hrvatska imala. Mrav je marljivo radio, i crnčio, više od deset godina i onda je najednom nestao s pozornice hrvatskih nastupa u Njemačkoj. Početkom mjeseca opet se pojavio. I oglasio. Riknuo je kao ranjeni lav. Zapjevao je kao narikača koja dobro pozna mrtvaca, ali je o njemu govori sve – najgore. Ja sam se u prvi tren stresla. Učinilo mi se da lav plače nad vlastitom sudbinom. Učinilo mi se da se Alida Bremer, ta višegodišnja neumorna promotorica hrvatske suvremene književnosti u Njemačkoj i članica Lajpciške nagrade za europsko razumijevanje od 2013., ražalila nad vlastitom sudbinom zato što ju Hrvatska više ništa ne pita i što u Hrvatskoj više nikome nije potrebna. Prvi me dojam prevario.

intervjuu, koji je uoči Sajma knjiga dala jednom hrvatskom dnevniku, Bremer je otvoreno je i bez dlake na jeziku progovorila o tome što misli o djelovanju hrvatskog ministarstva kulture. Istresla je sve skupljano i nakupljeno. Hrvatskom ministarstvu kulture staloženo je i argumentirano poručila da mu rad na prezentaciji i promociji hrvatske književnosti u Njemačkoj – ne valja. Da nemaju ni ideja ni cilja. I to obrazložila. U tom dužem intervjuu s puno detalja podsjetila je i na jednu obljetnicu:

Budući se ove godine u Njemačkoj obilježava 50 godina otkako je bilateralnim dogovorom započelo odlaženje radnika iz bivše Jugoslavije na tzv. privremeni rad u Njemačku, želim ovdje spomenuti neke od njihovih potomaka, koji su danas poznati pisci na njemačkom jeziku, a roditelji su im došli iz Hrvatske: Marica Bodrožić, Jagoda Marinić, Nicol Ljubić, Ranka Nikolić, Danijela Pilić.

Da je više sluha za međunarodne kontakte, onda bi oni bili zanimljivi i hrvatskoj javnosti, no tome nažalost nije tako, kao što se ni ovih 50 godina i udio tzv. »gastarbajtera« u hrvatskom gospodarstvu, a koji je bio upravo ogroman, uopće u hrvatskoj javnosti ne spominju.

 

 

0 0 vote
Article Rating

Related Post

Subscribe
Notify of
guest
0 Comments
Inline Feedbacks
View all comments