BOŽIĆ 1945./1946.

piše: Filip Ćorlukić ….Iz knjige “Moja sjećanja na minulo stoljeće”          

Ja se ni ovoga ne sjećam pa sam i ovdje uvrstio ono što je o tomu napisao moj brat.

 Božićno drvo hrastovo

Naša se obitelj vratila s Križnog puta, otac, majka i petoro djece. Vratili smo se na rodnu zemlju, od koje se te jeseni kakve  ljetine nije moglo očekivati,  jer zbog rata, nismo stigli zasijati.

Od povratka živimo u susjedovoj ustupljenoj sobici. Ponešto nam doture rođaci i susjedi, otkidajući od svojih usta. Za preživjeti dolazeću zimu, svu nadu polažemo u sedam hrastova, stogodišnjaka, koji su u blizini nekadašnje kuće uspjeli preživjeti dva rata. Svaki taj orijaš zlata vrijedi, ali u to poratno vrijeme mnogo manje. Deblo jedva može donijeti dvije tisuće dinara, koliko nam treba za dva mjeseca skromnog života, a ogranci su nam dostatni za loženje isto toliko vremena. No, hrastova je samo sedam!     

Sjedimo mi tako u hladnoj sobi, jedno jutro o Svetom Nikoli. Sjedimo nas petoro djece, a otac se krije na susjedovoj štali, nadajući se amnestiji svaki dan. Sjedimo za stolom kao za nedjeljni doručak, prije odlaska na pučku misu. Gazeći silno blato, teško bi stigli na ranu. Gledamo se pijuckajući nezaslađeni čaj, a darodavci se zabavili svojim zimskim brigama. Šutimo i gladni čekamo, tko zna što!  

Odavno smo najavili prodaju debla jednog hrastovog orijaša. Kupca čekamo već čitav mjesec. Ima kupaca, ali nema dobrog platiše.  

Na granici smo očaja. Majka hoda po sobi moleći rožarije. Prebire krunicu ogrubjelim od posla prstima. Ponekad nas krišom pogleda, a onda podigne pogled ka nebu, te počne molitvu kakvu do sada nismo čuli. 

-O, Bože, pomozi nam! Pomozi da dicu svoju izranim ove zime, koja dolazi nesmiljeno. Pomozi mi pribaviti im školske stvari i gasa za sviću, kako bi mogli u školi i dalje dobro učit. Moram im pribavit kakve gumenjake, da zbog obuće bolešćinu kakvu ne navuku… Likove moram kupit za slugu Tvojega, a oca ove dice, koji zebe gori na pojati i doktoru ne smi ić. Ni kriv, ni dužan mora se krit samo zato što je  ‘Rvat i katolik… Božić se primiče i mi ćemo ovdi sidit kraj puste sofre (hranom postavljen stol). Sviću nećemo moć kupit, da je u šenicu božićnu zadinemo i upalimo, Tebi u čast, o Svevišnji! A to se nije zgodilo ni u vrime Turaka… Eto, Oče naš, ja više ne znam što ću. Ako je volja Tvoja, nek pomremo od gladi. Ja druge pomoći izim Tebe ne vidim. Što sam mogla, to sam učinila, ne bi li dicu svoju sačuvala, a dalje neka budne volja Tvoja! 

Riječi majčinog očaja pogodiše nas kao grom. Znači gotovo je, ako nam Bog ne pomogne. A, jesmo li milost Njegovu na ovom svijetu zaslužili?  

Poslije majčine molitve, očaj nesta s njenog lica. Savjest je svoju umirila predajući sudbinu našu u milost Najmoćnijeg. Mi dopismo čaj. Još nam preosta ustati i pripremiti se za put do crkve, kad ispod prozora doprije hrapavi, muški glas koji nas zaustavi:  

-Kuma, ej kuma! Iziđider napolje nešto.  

-Kum Ivan oće opet džabno drvo za duge buretske – reče nam majka potiho, pa iziđe.  

Čujemo mi gdje kum nudi šest stotina dinara za deblo hrasta. Hoće na ljeto praviti nekakve kace.  

-Iđem pitat dicu, a znam da neće dat! – uzviknu majka, uđe u našu sobu, pa će nam tihano: – “Čuli ste što kum nudi. Šta ćemo sad, glad očiju nema!”  

-Ne damo! – povikasmo prkosno, riješeni na gladovanje, pa i na hladnoću, jer bez prodanog debla ne možemo se dočepati ogranaka, za loženje.  

-Vidi ti trgovaca! – doviknu nam podsmješljivo kum. – Hajd, evo vam hiljadarka, pa nek vam mater odma ode kupit brašna za Božić!  

-Ne damo! -odgovaramo složno, zanemarujući posljedice.

-Dvije tisuće! – pojasni stariji brat. – Vrijedi više, ali, eto..

-Hajd, kuma, vidi što su se uzjogunili! A i ti, što slušaš zelene glave…  

Veli to kum majci našoj, koja stoji u dovratku, da bi vidjela i nas i kuma. Nijemo promatra ovu neravnopravnu borbu.  

Dođe nam u sobu, pa će povjerljivo:  

-Svaka vam čast, dico, ali promislite koliko morate gladovat! – Njen pogled pun povjerenja i ljubavi hrabrio nas je.  

-Pa, gladovat ćemo. – reče brat smireno.  

-I ja ću! – pridodade najmlađa sestrica odlučno. – I ja!…I ja!…I ja! – povikasmo svi ostali.  

-Dobro, – prihvati mama s olakšanjem. – Budnemo li džabno davali rastove, ode svi’ sedam prije vrimena. Kako ćemo uzorat i čime zasijat zemlju na proliće!?  

Majka se još nije pred kućom ni pojavila, a kum uzvikuje da će dati tisuću i  pol, pa makar propao. Kao, sažalilo mu se na nas.  

-Dvije! – odreza majka. – Oprosti, kume, ali mi drugo ništa nemamo za prodati, do li te rastove. Što ćemo onda?  

-Iljadu i šesto, nemam više ni kad bi tijo dat. Ja odo.  

-Ne damo! – sada već očajnički vičemo. Kum zaista krenu uz brdo. Još nam ispod gornje kruške doviknu: “Zbogom kuma, zbogom, dico!  

Majka se vrati u sobu. Zabrinuta je, ali nekako kao da nije tužna: “Bog nam je spas ponudio, mi odbili, pa sad mislite šta ćemo.”  

-Dogovorit ćemo se kad se vratimo iz crkve. Ti dotle porazgovaraj s tatom. – reče stariji brat, pa ustade. Ustasmo i mi ostali, pa kako se koje obuje i ogrne kaputićem, tako iskače pred kuću.  

-Čekajte, dico! – doprije ispod kruške kumov glas. – Evo, našo sam još teke para u džepu i dajem vam te vaše dvi iljade! – Doklima do nas, da preda majci novac. Upravo je i ona izišla, želeći nas ispratiti i predati nam posljednje dinare, koji su se u kutiji našli. “Za lemozinu!” – reče.  

 Tog je Badnjaka sve prtine zasuo novi snijeg, a susjedi i rođaci donijeli nam pečenice. Kum je poslao litru rakije. Vjerojatno za tatu, da se zagrije  na štali, a za koga kum kao nije znao. Ili je pak zato da mu izrada kaca bolje uspije, jer takav je naš kum.  

A mi smo veseli zbog Božića kojeg smo sretno dočekali, ali i zbog za nas prevelikog izobilja, sve pjevajući kitili hrastovu granu, zadjenutu za gredu iza već okićene smreke, koju nam je kum uz rakiju darovao. Nismo imali novaca da kupimo jelku te godine. Izgleda da se nisu ni smjele prodavati u novoj državi.       

Knjigu “Moja sjećanja na minulo stoljeće” možete naručiti naručiti kod izdavačke kuće Ceres.

Kontakti izdavača: