TKO JE NASUKAO BROD

prilog: Sonja Breljak
Berlin/Slavonski Brod/ Vijesti koje posljednjih dana stižu iz Slavonskog Broda, nisu nimalo lijepe, niti ohrabrujuće. Potpisnica ovih redaka netom se kroz koji tjedan sprema put Broda, pa je time tema još zanimljivija. Ništa manje zanimljivom čini ju i to da u Berlinu ima dosta Brođana koji prate vijesti iz rodnog grada.

Dakle: voda u Brodu ( i okolnim općinama Podcrkavlje, Bukovlje, Brodski Stupnik, Sibinj, Bebrina i Oriovac) nije za piće i pripremu hrane, pa čak niti prokuhana!

Nastoji se problem riješiti spajanjem na vodoopskrbu u Sikirevcima. No, to će potrajati i desetak dana pa ostaje građanima tek korištenje vode iz cisterni ili kupovina flaširane vode (ukoliko je ima). Ostaje nejasno,tko je vodu onečistio? A nije baš najjasnije niti, kad se to u stvari dogodilo? I jesu li i kako dugo, prije nego su informirani, građani (i koji) koristili vodu onečišćenu ugljikovodikom?

Na vijesti iz Broda o ovom teškom ekološkom incidentu, kontaktiramo našu Elizabetu Kopić, dopredsjednicu Zavičajnog kluba Brođani Berlin e.V. koja u rodnom gradu provodi umirovljeničke zimske i ranoproljetne dane prije nego li se uskoro nakon Uskrsa zaputi u Berlin. O situaciji oko vode u Brodu, a bome i šire, Elizabeta Kopić nam je iznijela svoja razmišljanja.

Rođena sam davne 1941. godine u Slavonskom Brodu i jako se još dobro sjećam djetinjstva ali iako je bilo poslijeratno vrijeme nisam zapamtila da smo morali stajati u redu za vodu. 

Kupila sam vodu u subotu u trgovini Plodine na Jelasu gdje i stanujem. Moram priznati kada sam došla oko 7,40 sati pred trgovinu da sam zatekla već dosta građana koji su stajali u redu. Stala sam i ja jer šta mi je drugo preostalo ali osjećala sam se nekako jadno kao da čekam na neku milost a ne da ću svojim novcima platiti vodu ako ju dobijem. Dok sam čekala bila sam prisiljena slušati komentare: Duspara ovo, Duspara ono …a nitko nije spominjao one koji su odgovorni i koji su to mogli i trebali već davno riješiti. Sada evo već danas navodno počinju radovi na spajanju sa Sikirevcima. Dok sam tako čekala kroz glavu su mi prolazila sjećanja na moje djetinjstvo poslije II. svjetskog rata jer onda nismo čekali vodu u koloni nego se sjećam da je bila nestašica ulja i šećera. To sam s mojom bakom čekala u redu u trgovini “Plavi devet”. Nije onda bilo ni Caritasa, pučkih kuhinja niti humanitarnih trgovina. Postojao je Crveni križ gdje sam već kao učenica bila član i blagajnica na mojoj srednjoj školi. Još i danas sjećam se rado gospođe Valerije Dajčić koj je bila ravnateljica. Jutros gledam s prozora svoje kuće zeleni kamion s cisternom vode sa hrvatskim registarskim tablicama. Bože dragi, podsjeti me taj kamion na doba rata kada smo upravo takva vozila mi “Brođani”e.V. Berlin kupovali u DDR-u i vozili u Domovinu. Vodu sam naravno kupila i to onoliko koliko je bilo uopće moguće “ugrabiti” i onda opet na blagajni gledam ljude kako i tu vodu plaćaju karticama. Više nego žalosno. Mnogima su puna usta o lijepom životu u Lijepoj Našoj. No,”zna se” kome je tako lijepo. Takvi uživaju a narod cijele Lijepe Naše kriv je jer izbori su mjesto gdje bi narod trebao odlučiti a ne ispred trgovina kada jedan dan pred Uskrs čekaju vodu.

Jesam li razočarana cjelokupnim stanjem? Pa, jesam kada vidim kako se ljudi moraju snalaziti i žonglirati kreditnim karticama. Svima njima treba na kraju godine dodijeliti priznanja. Za stanje s vodom dobila sam ujutro rano SMS i zato sam mogla otići tako rano do Plodina. Postavljane su cisterne s vodom ali nisu mi baš blizu. Crveni križ navodno dostavlja vodu starijima i nemoćnima na kućnu adresu, a navodno i policija, ali nisam te usluge koristila jer mi je neugodno. Za sada imam još jer nas dvoje ne trošimo kao veće obitelji.

Kako se situacija u Hrvatskoj može promijeniti? Nemam odgovor na to pitanje. A i ono što mislim ne bih se izjasnila jer ljudi koji ovdje žive nas koji živimo izvan RH rado vole, usudila bih se reći, vrijeđati. Pišu, neka ostanemo tamo gdje smo otišli. Meni je jedan Brođanin nakon moga jednom komentira da ovdje nismo poželjni, napisao:”Šta očekujete? Možda ste očekivali ljuljačku i da vas netko hladi maslinovim lišćem?” Kada sam to pročitala mislila sam da ne znam više čitati hrvatski jezik. Ja bih se rado vratila u svoj dom ali moram još provjeriti dosta toga i onda ću odlučiti. Za mene ne bi trebalo biti problema jer se uvijek mogu vratiti jer mi smo si osigurali mogućnost biti ili ovdje ili u Berlinu. Hvala dragom Bogu da smo to riješiti još 1981. godine.

Čudi li me da toliko mladih odlazi? Ne čudi me da odlaze. Kada sam 1969. otišla u Berlin nije ni onda bilo baš dobro jer da je bilo dobro ne bi ostavljali svoje najmilije ali nije bilo sigurno kao sada. Na primjer, ja sam tad radila ali otišla sam za svojim suprugom. Neke žene su išle sa sela jer su htjeli nešto sagraditi. I mi smo išli svi na godinu dana i tako godina po  godina i kako se kaže: “Gdje bolje, tamo duže”. Osobno sam u Berlinu napunila 30 godina radnog staža i tako sada već uživam 19 godina u mirovini s kojom mogu živjeti gdje god hoću. Kada čujem kolika je mirovina za 30 godina rada ovdje u Hrvatskoj, onda opet kažem:  Hvala dragom Bogu da se nisam vratila prije mirovine. Moje poznanice kažu mi:”Joj Liza, ti si pametno napravila kad si osigurala i mogućnost biti u Berlinu”. A nekada me nisu razumjele…

Eto, tako o situaciji s vodom i drugim važnim temama, zbori Elizabeta Kopić dopredsjednica berlinskih “Brođana”, koja se kao i mi pita: Tko je nasukao taj brod u Brodu? I šire.