Što “mi” to radimo i kako to one “druge” navodi da se prema “nama” ponašaju?
tekst: Ivica Košak
Psihologiju balkanskih stanovnika u Hrvatskoj opisao je prof. dr. Vladimir Dvorniković 1939. godine u radu: Karakterologija Jugoslovena. Višestruko zabranjivan, protjerivan i prepuštan zaboravu, Dvorniković je u svom višedesetljetnom radu tražio odgovor na pitanje zašto i što „mi” radimo, gdje bi nas to moglo dovesti ili kako to one „druge” navodi da se prema „nama” ponašaju?
Na pitanja o svom porijeklu, o svom trajanju i cilju, koja postavljamo najprije kao ljudska bića, a onda kao pripadnici jedna nacije, odgovore nam pružaju etnolozi, povjesničara, antropolozi i drugi znanstvenici. Prof. Dvorniković je u svojoj knjizi Karakterologija Jugoslavena sakupio odgovore od tada mjerodavnih autoriteta i dao nam na uvid fizički, duševni i duhovni profil naroda koji žive na o prostorima Zapadnog Balkana i okolice.
Iako nema više Jugoslavije, nakon nestanka jedne i utemeljenja novih – šest država narodi nisu nestali – niti njihov karakter. Ne bi bilo nemoguće složiti se kako postoje razlike među ljudima različitih kultura, ali nesporazumi počinju već oko tumačenja porijekla tih razlika: U vrijeme kada je nastajala etnopsihologija, razlike su tumačene na osnovi duha naroda, kolektivne duše i sličnih, neznanstveno zasnovanih pojmova.
Međutim, ako polazimo od činjenice kako narodi – živeći na jednom prostoru, govoreći jedan jezik, imajući iste običaje, dijeleći zajedničku povijest i religiju – vremenom poprimaju iste životne navike, stil i način života, onda se i nacionalni karakter može vidjeti kao jedna vrsta društvenog karaktera. To ne znači uniformnost, nego postojanje jednog jezgra osobina koje im je zajedničko i po kom se razlikuju od drugih. Ili, što je još vjerojatnije, nastaje nekoliko tipova i podtipova nacionalnog karaktera.
Pa iako raširene pojmove kao: rasna duša, psiha rase, rasni duh i karakter – Dvorniković odbacuje kao puste i široke fraze jer ti su pojmovi prema njemu izgrađeni: – na malo intuicije, malo iskustvu, malo na proizvoljne fantazije, a uglavnom prema neznanstvenoj sklonosti, kao da vrijede i danas.
A njegove riječi iz zaključnog poglavlja Karakterologije Jugoslovena potvrđene su povijesnim razvojem, jer: Iskustvo pokazuje da i pojedinac i kolektivna istorijska grupa, kaže Dvorniković, mogu reagiranjem na svoje sopstveno primarno biće da postignu i izvesne karakterne preobražaje i prilagođavanja. Čitava kultura, iz ovoga vidika, u stvari i ne znači drugo no oslobađanje i razvijanje jednih, pozitivnih, a kočenje drugih, negativnih duševnih sila i osobina. U našim dijagnozama o jugoslovenskom narodnom karakteru oba su smera, ma i indirektno, naglašena. U svojoj današnjoj duševnoj formi Jugosloven, kao pojedinac, zakočen je još u samom sebi; Jugosloveni, kao narod i društvena zajednica, koče jedan drugoga i jedni druge.
Što to znači, vidjeli smo u razdoblju 1941.-1945. (i/ili 1991.-1995.)! Jer po prvom objavljivanju Karakterologije” 1939. godine jugoslavenski su narodi dobili priliku da od 1941. do 1945. pokažu karakter svojih osobina.
Posebno je prema Dvornikoviću izražen tzv. Hajdučki mentralitet kod dinarskog tipa ljudi. Već sama fizionomija i mimika dinarca ima često u sebi nešto mrko, zatvoreno i nepristupačno… U nežnosti i ganutosti takav je čovek mnogo sporiji i uzdržljiviji, iako ne mora da bude “zao”. U mentalitetu dinarca živi i hajdučki element. Hajdučiju na balkanskom prostoru poznaje već stari tračko-ilirski Balkan. Neki su pisci u srednjem vijeku smatrali naše zemlje “hajdučkim zemljama“.
Pojava hajduka ima i odgovarajuće povijesno opravdanje. “Hajduk u pravilu nije ni u čijoj službi, on je slobodan kao vuk… hajduk se javljao u srcu zemlje, ponajviše u planinama BiH i Srbije. Onaj koji bi se usred turske zemlje ‘odbio gore u hajduke’ ispadao bi time iz svakoga zakonskoga i društvenog poretka, pretvarao se u šumsku zver da po drumovima presreće silnike i gospodare, da sveti rajine muke, pljačka i zastrašuje Turke… U izvesnim epohama hajduk je bio idol i jedina nada porobljenog naroda. Bez ove psihičke veze ne bi puste hajdučke pjesme, pune krvi i osvete stekle popularnost koju naročito u BiH uživaju i dan današnji. Hajdučka romantika, ma kako sumorna bila njena pozadina, oduvek je imala velike draži i privlačnosti za narod koji je tavorio pod krovovima svojih čifčiskih koliba i uživao da hajduk bar u pesmi davi i robi njemu mrskoga gospodara. Bez potrebe te oduška hajdučka samohvala i fantastika ne bi naišla toliko odjeka u narodu.
U mnogim junačkim pjesmama s motivima iz prošlih, turskih stoljeća, u kojima kraljević Marko, među ostalim, zna zapaliti ljubavnicu namazanu smolom da mu svijetli pri večeri, osjećamo dah prapovijesnog divljaštva. Prodor tog duha očituje se u nerazmjernom prevladavanju tih junačkih motiva nad lirskim pjesništvom u kontinentalnoj Dalmaciji. Fra Andrija Kačić Miošić u Razgovoru ugodnom naroda slovinskoga s oduševljenjem opisuje odsijecanje turskih glava, a mnogobrojna izdanja toga njegova djela potvrđuju da su dinarski Hrvati to štivo prihvaćali kao izraz vlastite duše. Dakako da svi gorštaci nisu hajduci. Ipak paradoks takve karakterologije opisuje Ivan Meštrović (i sam iz dinarskog krša): Čudno je da su svi ustaški prvoborci bili redom iz onih krajeva za koje braća Srbi vele da su čisto srpski.
Što „mi” to dakle radimo i kako to one „druge” navodi da se prema „nama” ponašaju?
Hajdučka romantika, ma kako sumorna i upitna bila njena pozadina, pruža i privlačnosti za narod koji kao da uživa da njegov hajduk, makar i virtualno u društvenim mrežama, davi i robi njemu mrskoga neprijatelja.
Neprijatelj, to je onaj drugi. Jednom je to migrant iz strane kulture kao u Pariškoj deklaraciji. Zatim se izmišlja nepostojeća Rodna ideologija u dokumentu Istanbulske konferencije koja s opravdanjem žigoše hajdučku silu i siledžije. Izvlači se Memorandum SANU kao mene tekel nacionalne ugroženosti.
Deklaracija o zajedničkom jeziku postaje zabranjeno voće iskonskoga grijeha svih jugo nostalgičara. A trivijalni prijedlog da se u njemačkoj himni zamijeni riječ Vaterland (očevina i.e. djedovina) s manje patrijarhalnim izrazom domovina (Heimatland) prepoznaje se opasnost za integritet hrvatskog bića. Svi ovi iracionalni strahovi ima zajednički temelj opisan već kod Dvornikovića. Usred nesposobnosti u rješavanju zadovoljenja osnovnih potreba, odbio se naš divjak gore u hajduke, izvan svakog racionalnog objašnjena i svakoga zakonskoga i društvenog poretka, pretvarao se u zvjer koja po tribinama i portalima presreće one druge, da sveti svoje muke, pljačka i zastrašuje neke nove Turke…
Što dakle imaju Pariška deklaracija, Istanbulska konferencija, Memoranduma SANU i Deklaracija o zajedničkom jeziku i prijedlog o promjeni naziva u njemačkoj himni zajedničko? Rekli bi ništa, osim možda da nisu vrijedne papira na kojem su tiskane! Ipak uspjele su ujediniti reakcionarnu hrvatsku populaciju, posebno onog dinarskog tipa – popularnog zvanog Kro-Kler-Klan. (Svaka slučajnost sa sličnošću naziva Ku Klux Klan ima povijesnu, društvenu i psihološku opravdanost). Taj hajdučki mentalitet prepoznaje razloge svog neuspjeha u nekakvoj toriji zavjere čija je ona povijesna žrtva, pa kao samozvana žrtva sama sebi opravdava i posebna prava.
I da ponovimo riječi Dvornikovića, profesora filozofije na Zagrebačkom sveučilištu: Hajdučka romantika, ma kako sumorna bila njena pozadina, oduvek je imala velike draži i privlačnosti za narod koji je tavorio pod krovovima svojih čifčiskih koliba i uživao da hajduk bar u pesmi davi i robi njemu mrskoga gospodara. Bez potrebe te oduška hajdučka samohvala i fantastika ne bi naišla toliko odjeka u narodu.