piše: Filip Ćorlukić… iz knjige “Moja sjećanja na minulo stoljeće”
Ja sam stalno nosio onaj moj teški kožni kaput, a kad je bilo malo toplije nisam imao nikakav mantil. Sead mi je negdje pronašao izvrsno kompaktno platno lijepe tamno zelene boje, pa me odveo do svoga prijatelja Šefika, poznatog krojača, da mi sašije mantil. Ponekad sam u Beogradu viđao one montgomery mantile, pa sam rekao Šefiku da sašije “nešto tako”. No on to učinio mnogo bolje.
Mantil je imao sve ono što je imao i original, ali je bio duži i nije bio onako “šlampav”, nego uz tijelo pritegnutim opasačem – bio više sličan njemačkom vojničkom ogrtaču. Bio sam oduševljen. To je prvi puta da sam imao jedan lijep komad odjeće, pa sam se ponosno šetao po fakultetu, ali i po Terazijama; šepireći se kao puran. No, nije se samo meni sviđao. Beograd je od bilo kojeg grada u Jugoslaviji bio bolje snabdjeven različitom robom, no nekoliko se puta dogodilo da me na Terazijama potpuno nepoznati ljudi zaustavljaju i pitaju gdje sam nabavio taj mantil.
Besplatni mantili
Ne znam zašto, ali Seadu se nije sviđao, pa je tražio gdje bi mogao kupiti nešto za sebe. Jednog dana me je pozvao da skupa odemo u robnu kuću, jer da je tamo našao mantile koji su s jedne strane bijeli, a s druge plavi, pa se mogu nositi kao bijeli, ili kao plavi. Stvarno su bili lijepi, ali vrlo skupi. No, prodavačica nam je rekla da ih daju i na kredit s prilično dugoročnom otplatom, pa sam poželio da i ja kupim jedan. Pitao sam Seada može li mi biti žirant, a kad je rekao da može i ja sam jedan kupio. Mjesečna otplata je bila “skoro džabe” – kako je rekao Sead. Konačno su sazreli uvjeti da se i u meni probudi želja za kicošenjem. Da stvar bode još bolja, robna kuća nam nikada nije poslala uplatnice, pa smo oba mantila dobili: potpuno besplatno.
Novo odijelo – neuspjeh
Zadnje mi je odijelo, sašiveno još u vrijeme rata. Bilo je lijepo, ali to je bila nekakva celulozna vuna, pa je brzo dotrajalo. I domobranske su odore bila od takvog materijala, pa su domobrani u šali govorili da je od koprive, pa da zato ne smiju dugo biti u rovovima – jer kopriva pušta žile u zemlju. Imao sam bonova, a budući da nisam plaćao stan, niti ručak, imao sam i ušteđenog novca, pa sam odlučio nabaviti i odijelo. Kupio sam lijepi smeđi materijal i odnio ga Šefiku. Kad je pogledao materijal rekao je to da je to “freskoštof”, dobar je ali nije podatan, pa je težak za šivanje i da je šteta što njega nisam pozvao kad sam kupovao. Rekao sam mu da ću mu platiti za šivanje kao i ostali, ali da se potrudi, jer da mi je to prvo odijelo. Kad sam probao gotovo odijelo, zapazio sam bore na širokim reverima, a pozadi su se od ramena ukoso prema dolje pružale falte.
Rekao je da će popraviti, ali rezultat nije bio ništa bolji. Da ne duljim, nakon više prepravaka Šefik je konačno dvoredni sako širokih revera prepravio u jednoredni s uskim reverima. Rezultat je bio bolji, ali ne dovoljno dobar za moja očekivanja. Prije svega nisam želio jednoredni kroj. Platio sam i uzeo odijelo, ali ga nikad nisam odjenuo. Dao sam ga bratu Tonći, koji je time bio oduševljen.
Bližio se kraj školske godine, pa sam se pripremao za polaganje i kad sam položio dva ispita, otputovao sam kući.
Nova kuća
Pisali su mi da je na mjestu gdje je nekada stajala djedovska kuća, konačno podignuta nova. Bila je to kuća 4X7 metara, dvije sobe, na podu je bila nabijena i uglađena zemlja. Nakon toliko vremena i nakon svega što smo prošli, kad sam ugledao tu kuću djelovala mi je mi je kao dvorac iz bajke. Bila je NAŠA! Da bi slika bila potpuna, nešto niže bila je i mala štala, a u njoj krava Mrkulja, mala bosanska buša. Nije to odjednom stvoreno nekakvim čarobnim štapićem, a da bih to pojasnio, vratimo se nazad u kraj 1945., kad smo boravili u stanu Mijata Durmiša. Nedugo nakon što smo se tu smjestili, mama je prodala svoje dukate koje prigodom udaje donijela miraz i koje je 25 godina uspjela čuvati i sačuvati. Za dobiveni novac je kupila tu kravu. U Mijatovoj je štali i za nju je bilo mjesta. Kad smo iza Božića preselili i kuću Stipe Šimunova i tu je bila štala. Od proljeća do kasne jeseni kravu smo svakodnevno vodili na pašu na našu zemlju, a budući da je to bilo relativno daleko, odlučili smo tamo napravi štalu. No, to je trajalo prilično dugo. U početku je na težim radovima Tonći pomagao Mijo strica Jure, a sve ostalo je radio Tonćo. Na četiri debela direka, koji su na vrhu imali rečve u koje su postavili poprečne grede, a na to krovnu konstrukciju. Duž zidova su u zemlju zabijeni kolci, između kojih su dugačkim ljeskovim i jošikovim granama ispleteni zidovi. Krov je pokriven dugačkim snopićima raževe slame. Čuvajući kravu Tonćo i Gina su svaki dan skupljali kravlju baljegu i njome obljepljivali zidove – što je izvrsna toplinska izolacija. Namještaj i sve stvari iz našeg stana u Tuzli bili su smješteni kod Bemovih, a gospodin Bem je uvijek našao načina da nam dio po dio pošalje željeznicom i da se to istovari u maloj postaju Kamen, koja je bila vrlo blizu. Tako je poslao i kabinet šivaći stroj Singer, za koji nam je Pejo Mlinar dao jednu dobro građenu staru štalu, s drvenom konstrukcijom s kakvom su se tada gradile i sve kuće. Samo što je su zidovi štale bili popunjeni ćerpićem (na zraku sušene cigle), a mama je za kuću kupila ciglu. Od dovezenog materijala kuću su izgradili ujaci. Iz Tuzle je stigao i ostali namještaj. pa je sve nekako smješteno u te dvije sobe. Dok sam sve ovo razgledao, ukućani su se veselili svemu onom što sam im donio, a Tonćo je bio stvarno oduševljen odijelom. To mu je uopće prvo pravo odijelo koje je ikad imao.
Seoski učitelj
Budući da je 1.948 gimnazija godine zatvorena, on je nakon trećeg razreda morao u učiteljsku, a nakon završetka je dobio mjesto učitelja u udaljenom srpskom selu Pojezna, u kojem još nije bila dovršena školska zgrada, niti je imao osiguran stan, pa je prvih dvadeset dana spavao na tavanu jednog štaglja. Tri je godine radio u udaljenim selima. Trebalo bi mnogo prostora da se barem djelomično prikaže kako je to izgledalo, a u cilju prikaza atmosfere života među tim ljudima, ovdje ću navesti isječak iz njegove priče koju je on napisao i objavio.
Dnevnik jednog uče.
Dana 20.09. 1950. g. Učim djecu već dvadeset dana. Spavam na susjedovoj štali, a nastavu odvijam pod velikom lipom. Djece 200, a sve prvi razred. Školska će zgrada biti djelomično useljiva za mjesec dana. Tada ću jedno vrijeme spavati u učionici. Školski mi je odbor obećao, preko Mjesnog odbora kupiti krevet i pokrivač. Kad uselim u zbornicu. Oko Nove godine ću imati svoju sobu, stol i stolicu. Možda i štednjak. …….
25.08.51. Selim. Srez me odredio da gradim školu u Izvorištu. Stekao sam dosta iskustva u Bristu; kažu. Svi su zadovoljni mojim radom. Nedavno su mi rekli da napišem molbu za Partiju… Srećom, odlazim, ali … moja karakteristika ide za mnom. Zato ne smijem buntovno odbiti. Sreća mi je pomogla. Kod mene su u zbornici držali partijski sastanak, i rekli da odmah pišem molbu. Jedan od njih je hotimično, ili ne, zapeo za stol i prevrnuo bočicu s tintom, a ja ni oni nismo imali drugi uredan papir. Tako sam se izvukao ove godine. Žao mi je napustiti ovo selo, zimus me je spasilo od gladi. Otkidali su od svojih usta i slali mi po šaku kukuruza da kuham i jedem, dok su oni padali od gladi.
Izvorište, 20.11.51. Seoska kućica pretvorena u školu. Moja sobica 2×3 m. Osnovao sam građevinski odbor. Teško će biti, jer se ovdje u nekoliko navrata pokretala gradnja škole. Prije rata zgradu su obećavali kandidati za poslanike. Kad budu izabrani, prišute se. Ponovno je pokrenuta akcija za gradnju škole, poslije oslobođenja. Sve se moralo prekinuti zbog blokade Rezolucijom IB-a. Građa je raznesena, ‘ćerpići’ (nepečene cigle) su pokisli i raspali se, a kreč je još u zemlji od kad je zagašen. Ne znam kako, ali sam siguran da ću zadatak izvršiti. Šteta što nemaju partijsku organizaciju da pomogne. Sve ostaje na meni, pa će i čast pripadati samo meni. Grad je udaljen svega 12 kilometara. Ni ovu godinu neću moći ići na igranke, ali u kino ću ponekad ići. Svakako. U mraku se ne vidi blato na mojoj odjeći. Ne smijem posve podivljati. Zato sam sebi napravio radio detektor i našao neke stare Filipove slušalice. Za tu spravicu ne treba izvor struje, koristi emitiranu snagu radio stanica. Zato slušam sam bliže i jače stanice. One se same nametnu. Najčešće Budimpeštu.
Izvorište, 15.03.52. Radi se ozbiljno. Najteže je bilo privoljeti ljude na akciju. Izvarani su previše. Jedva sam uvjerio predsjednika građevinskog odbora da doveze prvi kubik kamena ili šljunka. Pristao je biti drugi. To sam riješio sa svojim prestarjelim đacima. Jednu smo večer nakupili po njivama i prenijeli više od dva kubika kamena. Predsjednik je pristao na očitu varku i dovukao prva kola. Dalje je krenulo lakše i sve brže. Do jeseni je školica bila pokrivena, a ja sam napustio selo, odlazeći u vojsku. Kad već časno odlazim, moram reći da je moglo biti i nečasno… Naime, u ta se vremena još nisu po selima pravili zahodi. Išlo se ‘iza štale’, ‘iza šume’, ‘iza brda’… zahodilo se iza nečega. Nije se ni ‘klozetiralo’, ni ‘weceiralo’… , a moja školica nije imala ništa od toga. Spasile me novine, toga sam imao. Danju ono dobro zamotaj u novine, pričuvaj do noći pod krevetom, pa noću otiđi što dalje od škole i baci u među.
Jedno jutro školski podvornik Stojan loži vatru, sav se uspuhao. Nešto mi želi reći: –Učo, ja bi ti mogo napravit ‘abort’. Bio sam ti u vojsci posilni, pa sam svom kapetanu pravio abort kad smo na terenu. Ja to brzo uradim, a jazuk (šteta), bolan nikog ćageta (papira). Dobro je za motanja cigara od krdže (tajno sađeni duhan), a ti to ništiš i bacaš u među. Ne more se sve pušit, požutilo, pa probiremo ono s krajeva. Pola sela puši na ono ćage iz međe. Ako oćeš, ja ću ti napraviti abort, a ti ćeš meni novinu davat. Jel pošteno! – Pristadoh, ja što ću. Iza školice je takva strmina, da se samo ‘četveronoške’ može silaziti i penjati se. Kad je Stojan poravnao pod, ispod je ostalo dosta prostora, te septičku, ili bilo kakvu jamu nije ni kopao, na radost krmače iz susjedstva. U ta sirotinjska vremena nije se moglo naći daske za zidove, ni za vrata, pa je od kukuruzovine i žice ‘otkao’ dovoljno dugačku asuru (prostirku), kojom kad se uspravi, može omotati čitav zahod. Ulazi se na sastavu razmicanjem krajeva. Na radost jedne krave iz susjedstva, listovi kukuruzovine se lako kidaju. Moja jutarnja ‘toaleta’ uključuje i čučanje u ‘abortu’, dok okolo već pristigla djeca igraju i pjevaju :’’Ide majka s kolodvora, dija, dija, de…’’. Istovremeno krava izvlači jutarnju porciju listova. No jedno jutro je potegla stabljiku, dugačku oko dva metra. Krava vuče, a stabljika se ne da. Stojan je to žicom dobro upetljao, ali nije predvidio da će netko vući čitavu asuru. U tom nepopustljivom natezanju krave i asure, popustiše veze sa stubovima i čitava asura pade, a čučeći učo osta gologuz na pozornici. Djeca dalje pjevaju, kao da se ništa nije desilo. Uči je jedino rješenje bilo podići hlače, pa pobjeći niz strminu. A onda dobro promisliti što učiniti. U tim dramatičnim trenucima ubrzo se iskristaliziraše dva rješenja… Pobjeći iz sela, ili se vratiti kao da ništa nije ni bilo. Pobjegne li, eto sankcija od političkih struktura zbog napuštanja radnog mjesta, eto i seoskih pjesama rugalica, a negdje možda, i karikature u zidnim novinama. Ostane li, evo mu samo rugalica i zidne novine, možda. Odlučio je vratiti se iz uobičajenog jutarnjeg pravca, kad bi noćio kod kolega. Čim su me djeca ugledala, povikaše uobičajeno: ‘’U reeed!… U reeed!’’ – Počinje redovita nastava, znači… Nikada nitko – osim ovog uče – nije ovaj incident spomenuo..
Šiljci, 22.08.1957. Još jedno putovanje, selim bliže pravoj prometnici. Do sada sam imao malo vremena da završim tu svoju višu pedagošku. Zalud što u Šiljke dopiru svjetlosti velegrada, sve je to za mene daleko, predaleko. Svjetlo je samo u oblacima. Za dvije sam godine ovdje dosta učinio. Posadio sam veliki voćnjak i napravio malu hidrocentralu na potoku. Sa dinamom od auta. Peltonovu turbinu sam pravio dvije godine. Drvenu.
Plakari, 22.08.1963. Za šest godina se na selu može mnogo toga učiniti. Pohvale sa svih strana, a kakva korist od toga. Još nisam stigao diplomirati na pedagoškoj. Zato sam se stigao oženiti i steći sina. Još jedno je na putu, nadam se kćerkici. Da moja djeca ne studiraju čitav život, kao ja, moram naći pogodnije prebivalište. Pristigle su nove snage, pa će to sada teško ići.