piše: Dražen Radman
Bijah preksinoć na Rivi. Pristigoše i mladi i stari, i blagi i nagli s raznih strana… Dođe narod ne samo zbog Konvencije. Dođe umoran, ranjen i nezadovoljan. Dođe gladan i žedan istine, gladan poštenja i pravde. Jer čaša strpljenja stigla je do ruba.
Prolazih kroz mnoštvo. Gledah ljudima u oči i vidjeh, prepoznah tugu, veliku tugu. Prepoznah nelagodu i nemir zbog sadašnjeg (dugogodišnjeg) stanja, a još više zbog neizvjesne budućnosti. Pritom, oko sebe osjetih i taj tihi bijes. I jal.
Jer ovako uopće nije moralo biti.
S druge strane, u daleko manjem broju, primjetih i ljude kojima je ‘napeto’ bilo kakvo ‘događanje naroda’. Njima je uvijek samo smiješak na licu u ovakvim i sličnim prigodama. A nekima, među njima, bude i do plesa.
Prolazih dalje kroz to mnoštvo (nije važan broj) koje je stajalo, slušalo govornike, iščekujući možda, i riječ koja bi mogla biti ‘okidač’ te, kakvim čudom, polučiti i promjenu smjera kojim zemlja ide. Ne samo u svezi ‘rodnoideologijskog’ dijela konvencije.
I, da, mogla se gotovo opipati bol naroda. Naroda koji, ostade izigran, prevaren, iskorišten i ostavljen poput miša na vjetrometini da se snalazi kako zna i umije. Zato, taj narod ili bježi ili ‘reži’ gdje god stigne. Ili, ipak, stoji tu negdje pa traži dovoljno jak povod da iskaže svoj dublji krik i potrebu.
Stoga, često to čini i na nezgrapan, stihijski i povodljiv način. Jer, nažalost, nema ni pouzdanog ni autentičnog vodstva na koje bi se mogao ugledati, osloniti… Jer nezametljiv i neznatan je broj onih koji imaju dublji uvid u cjelokupnu stvarnost i njen kontekst.
Ne može ih, za sada, ni biti veći broj, jer su se ‘velike mačke’, ne samo svjetovne, dugo sladile i likovale u svom ‘ringišpilu’ pohlepe i moći, ne doživljavajući disanje i krvotok ‘običnih i malih smrtnika’. Istovremeno su gušile rijetke i nepatvorene pokušaje i zalaganja za ono što je istinsko i pravedno u cijelom društvu.
Što je najgore, takvi ljudi ne doživljavaju zaozbiljno ni Boga ni vjeru u koju se, nerijetko, zaklinju. Takvi se, ponekad čak i trse da u njima titra vjera ‘od stoljeća sedmog’. Možda i u tome jest problem. Možda bi nam, razmišljah, svima bilo bolje da u nama titra vjera – od stoljeća prvog.
Govori s bine, onako, iskreni, redali su se jedan za drugim. Slušah i prolazih kroz mnoštvo da bolje oćutim njegovo bilo… A onda me u prsima nešto zaboli… I, bez ikakve najave, suze krenuše niz obraze…
I, dok hodah, nastave teći još više kad pogledah tamo iza pozornice. Tamo, u pravcu samostana… Tamo gdje je na katu bio otvoren prozor, a netko iznutra promatrao cijelu situaciju…