ODZIV

Mirko Popović
Mogu ja cilju
šapućeš i veslaš
kroz trstike iz kojih
sinje ptice izlijeću
Desno od grudi cesta srebrna
teče ti kroz vid i modrinu
Mogu ja cilju, šapuće veslo
odazivajući se nebu
kao nekada davno zvijezde
dok uzlijetale su prema zenitu
sa očevine nad Pelješcom
Sada su zaleđene i tihe
kao i staze po kojima otac
iz bezdna u vrtove
boru i bunaru svom prilazi
Lice mu fosilom obasjano
iz kamena, iz mrtvih riječi
Izdržat ću, glasaš se ili te eho
iz kamenih crteža doziva
dok miriše vrijesak, dok šute
zvijezde nad Pelješcom
dok te hladno biju
oči ledenih zaveslaja
ali riječi, riječi pitaju
riječi s vesla kaplju
i izdišu:
Kojem cilju