piše: Marija Juračić
U našoj se kuhinji opet dobro zakuhalo. Sve se puši i vrije. Kipi. Tisak se usijao, mailovi lete na sve strane, televizija bruji, oni koji bi trebali nešto znati, ne znaju ništa, a oni koji ne bi trebali znati ništa, znaju sve. Teško lovim niti zbivanja pa pitam zeta kako on gleda na nastalu situaciju, a on samo sliježe ramenima i kaže:
„Što se tamo više kuha, to su naši lonci više prazni.“
Vidim da ni on nema relevantne podatke, ali ne zamjeram mu. Čovjek već i bez podataka zna izvući zaključak. Temeljem iskustva.
Sada ja i moj zet zajedno pratimo vijesti ne bismo li iz te šume tvrdnji i demantija skužili bar nešto. Nismo Borg. Nemamo kolektivnu svijest i nismo cjevčicom priključeni na kolektivne jasle.
Razabiremo da se stalno spominje riječ kontaminacija. Ponavljaju je svi, onako učestalo kako su, ne tako davno, spominjali riječ hibridno, a i to hibridno je bilo vezano uz kuhinju.
„Što im se to toliko kontaminiralo?“ pitam zeta. “Nakon što su iscrpili riječ hibridno, sada im je sve kontaminirano. Stalno čujem riječ kontaminacija.“
„A, punice“, odmahuje zet glavom, “kada se desi kontaminacija, potrebna je deratizacija… U našoj kuhinji, naravno!“
Sjajno praćenje situacije ,naravno na tvoj humorni način
osvježila si mi dan