Anđelka Korčulanić
Odustali smo, zemljo, od tebe,
iznutra rak te nemilo izjeda,
besprizornu pljačku odobrili smo šutke,
na bolest pristali iz domoljublja.
Ne mori nas moralna bijeda,
glad, nemoć očajnika,
zaboravljena istina, ugašena zublja.
Pogazili smo ponos i vjeru, opila nas
medom pustih riječi zaslađena rijeka,
nogama zatrli smo vatru na ognjištu,
u bescjenje prodali grobove djedova,
pristali na bolest ne tražeći lijeka
koleri društva, bijeloj kugi, gnojnom prištu,
pristali smo na sve, otrovali se
smrtnom dozom cijanida u mlijeku snova.
O, moja zemljo,
sa skršene grane nezreo ubran plode,
lijevom rukom za konop od magle se drže,
s desnom na srcu i tobom u džepu,
uz grohotan smijeh, slijepci te u smrt vode.
Ti nećeš preživjeti mir, nevino jaganjče,
sa smrću pomireno skačeš u ambis
grleno blejeći ode slobode.
Pod tvojim križem posrćem i padam,
o, moja Hrvatska! Ti si Golgota,
pohlepom spržena sveta Maslinska gora.
Obećanoj zemlji više se ne nadam,
rasula se Arka sred presahlog mora.
Subscribe
0 Comments