Maja Šiprak
noćas sam kidala komadiće stijene
bez straha da ću
raniti dlanove
skupljala odlomljene dijelove
pa ih kao amulete
pospremila u sigurnost
istkane svile
strast se rađa iz zaspalog ponora
skače na trampolin vjetra
zavitla burom kao bičem
zažari krijesove
zaključava dva tijela
u zagrljaj
drhtiš
ovisiš o mojoj volji
osluškuješ trzaj koji prekida čekanje
i svilu kako klizi kožom
nježna struja što zateže tijela
imam te i nemam<
sjećanja gore na obrednoj svijeći
i svila odjednom ogrubi>
samu sebe propara i cijepa
ostajem gola
sama
umotana u opori okus svile
u beznadežnom pokušaju
da utisnem poljubac
u neku davnu toplinu