tekst: Marica Žanetić Malenica
Slučaj prvi:
Kako ste kolega?
Hvala na pitanju, ja sam 137!
Ovako je izgledao moj susret s dobro znanim kolegom na jednom stručnom skupu s pretežito muškim sudionicima.
Slučaj drugi:
Te iste večeri predstavljaju me drugom kolegi, kojega do tada nisam poznavala. Uz piće i domjenak uglavnom razgovaramo o poslu. Kolega, inače vrlo uljuđen, htio se pohvaliti novim prospektom objekta kojim upravlja. Odlazi po njega u sobu i pruža mi ga. Razgledam ga, komentiram, i na kraju, primijetivši broj 406 ispisan rukom na naslovnici, naivno pitam:
A što vam ovo znači?
Pa to je broj moje sobe.
Nas troje smo u to vrijeme radili u istoj, velikoj tvrtki koja je imala svoje pogone u svim gradovima i mjestima. Nismo živjeli u istome gradu. Oni su bili potpisnici menadžerskog ugovora, i nisu mi bili nadređeni u novinarskom poslu koji sam obavljala.
Ovdje sam za ilustraciju navela tek dvije od mnogobrojnih situacija u kojima sam se nalazila u radnom okruženju, a osobito tijekom službenih putovanja. I jedan i drugi kolega su mi, bez pretjerane nametljivosti, i na više ili manje duhovit način pružili, po njihovom mišljenju, vrlo važnu informaciju za moj trodnevni boravak u luksuznom hotelu u idiličnom mjestu kraj Dubrovniku – broj svoje sobe!
S obzirom na prirodu posla koji sam obavljala često sam putovala. Kako se ponašati u takvim i sličnim situacijama u kojima sam se počesto nalazila, pitanje je koje sam si tada postavljala. Nakon određenoga broja takvih iskustava razradila sam cijeli plan mogućih reakcija, a da pri tome ostanem na razini kulturne komunikacije i dobrog raspoloženja.
Moj odgovor u prvom slučaju glasio je: Znači, dobro ste!
Drugome, pak, kolegi sam s obećavajućim smiješkom dala broj sobe prvoga kolege, jer taj podatak sam imala u trenutku upoznavanja. I tako je, pretpostavljam, soba 406 pokucala te noći, s puno ushićenja i maštarija, na vrata sobe 137. Što je bilo kada su se, sa sličnim očekivanjima, ta vrata otvorila, ne znam. Ja sam, u svojoj prostranoj sobi sa zdjelom sezonskoga voća i bocom vina na stolu te čokoladom na jastuku, spavala snom pravednice. Naravno, sutra sam izbjegavala bliski susret sa spomenutim kolegama.
Zašto su žene, upravo na putu, izložene dodatnim pritiscima poznatih i nepoznatih muških kolega, suradnika i sudionika, pitala sam se?!
U okruženju drukčijem od uobičajenog i svakodnevnog, čovjek se drukčije i ponaša. Jedna pravila igre ustupaju mjesta drugima: ono što je kod kuće zabranjeno na gostujućem terenu je dopušteno i poželjno. Tu se mogu naći školski primjeri za onu: prilika čini lopova ili, pak, prigode beru jagode.
U odnosu prema svojim poslovnim partnericama i kolegicama muškarci preslikavaju svoj odnos prema ženama općenito. Ako su pristaše stereotipne podjele uloga i misle da je ženi pravo mjesto u kući, a ne primjerice na stručnom skupu ili za pregovaračkim stolom, onda će, zanemarujući stvarne razloge njezina boravka tu, pokušati od nje iznuditi usluge čija je vrijednost jedino u tome što se ubrajaju u zabranjeno voće, koje je, zna se, najslađe! U pravilu, ti muškarci ne drže puno do ženske pameti i više obraćaju pozornost na njezine ženske atribute. Ne treba zanemariti činjenicu da dio sudionika i dođe s ciljem da se usput i dokaže, konzumirajući seks na eks. Nije isključeno da i dio žena u ovakvim prigodama privuče okus avanture s jamstvom diskrecije.
U drugi tip se muškaraca ubrajaju oni koji cijene žene, uvažavaju njihovu pamet i ophode se prema njima s poštovanjem, ali ih to ne sprječava da na putu spoje ugodno s korisnim. Smatrajući da se tu, u pravilu, radi o emancipiranim ženama drže se one: Moje je da pokušam – njezino je da odbije.
O tome u koliko će se neugodnoj situaciji naći kada je na putu ovisi, zapravo, ponajprije o samoj ženi. Naime, svaka od nas odlučuje o tome što je za nju uvredljivo, a što je spremna prihvatiti kao romansu ili flert. Kao i u svim drugim životnim situacijama, žena na službenom putu sama će odrediti kakvo će ponašanje tolerirati od jednog, a kakvo od drugog muškarca. Prihvativši određeno ponašanje nekog kolege, žena ne daje bjanko dozvolu svima da se tako prema njoj ponašaju. Naše je da postavimo granicu između sebe i njih, između prihvatljivog i bezazlenog muško-ženskog flerta, koji je uostalom u prirodi ljudske vrste, i nekolegijalnih i vulgarnih ponuda, neprimjerenih muško-ženskom ophođenju općenito, a posebice u poslovnim odnosima.
Sada, kada putujem isključivo privatno, nemam takvih problema. Nije to samo zbog prirode puta, nešto je i do godina. Dođe mi, ponekad, želja da napišem knjigu anegdota iz uredskog miljea i sa službenih putovanja. Pa da se zajedno smijemo. A onda me ta želja mine. Neka tako i ostane!
I na kraju napomena koja vrijedi i za žene i za muškarce. Pazite što radite pri prvome susretu jer, nikad vam se ne pruža druga prilika da ostavite broj svoje sobe… ups… dobar – prvi dojam!