piše: Marica Žanetić Malenica
Ne treba mene puno nagovarati na putovanje, zapravo, ne treba uopće. Ponekad je dovoljna tek jedna riječ kao okidač za odlazak ili barem planiranje istog u neku zemlju, grad… ili, pak, na otok.
Za put u Slovačku ključna riječ je bila – Čumil.
Za dotičnog Čumila sam prvi put čula kad sam, ne tako davno, bila u Subotici. Dok smo šetali Borovom ulicom zastala sam ispred neobične skulpture – muška glava virila je iz šahte na ulici.
– Tko je, pak, ovaj? – upitah, znatiželjna kakva već jesam, ljubaznu vodičku.
– Ovo je spomenik neznanom instalateru, napravljen je po uzoru na Čumila… znate onog u Bratislavi – reče i produži dalje.
Produžila sam dalje i ja, ali mi se od toga dana Čumil vrtio po glavi premda nisam znala ni tko je ni što je. I tako sve do dana kad sam odlučila posjetiti grad u kojemu živi i osobno ga upoznati. Uostalom, u njegovoj domovini Slovačkoj nisam dotad bila, a tako sam je rado htjela staviti na popis već viđenih država. Naime, kako je zrnaca pijeska u gornjoj komorici životnog mi sata sve manje, a u donjoj sve više, želja mi je, dok još mogu, prošetati se barem po ovom našem kontinentu kako bih ga jednom sretna i smirena napustila.
Prvi advent 2024.-e bio je na pragu kad sam stigla u Slovačku („Zemlju Slavena“), srednjoeuropsku državu koja se ugnijezdila između Poljske (na sjeveru), Ukrajine (na istoku) Mađarske (na jugu), Austrije (na jugozapadu) i Češke (na sjeverozapadu). Kada je 1989. Baršunastom revolucijom mirno okončana komunistička vladavina u Čehoslovačkoj, Slovačka nije ostala u suživotu s Češkom već je 1. siječnja 1993. postala neovisna država. Prema podacima iz 2021., sa samo 5 milijuna stanovnika Slovačka je 61. najveće gospodarstvo u svijetu od 216 zemalja i teritorija. Članica EU je od 2004. U njoj se nalazi osam UNESCO-ovih mjesta svjetske baštine. Najveći je svjetski proizvođač automobila po glavi stanovnika. Parlamentarna je demokratska republika s višestranačkim sustavom, a trenutačno je na njezinu čelu Zuzana Čaputová, prva predsjednica Slovačke.
„Čovjek na poslu“ s dvosmislenim osmijehom
Glavni grad Bratislava (negdašnji Prezburg, na hrvatskom Požun), s oko pola milijuna stanovnika, jedan je od četiri glavna europska grada smještena na Dunavu (to su još Beč, Budimpešta i Beograd). Na njegovoj istočnoj obali je povijesna jezgra, a na zapadnoj moderni dio grada. Podijeljena je na osam okruga nazvanih po administrativnim centrima. Posebna je po tome što doseže skoro do granice s Austrijom (4 km) i Mađarskom (13 km).
Premda sam vidjela ponešto od Bratislave, nisam zaboravila onog zbog kojega sam došla. Strpljivo me je čekao, kao i sve druge turiste, na raskršću Laurinske ulice i Ribarske brane u Starom gradu gdje stoji od 1997. Od vodiča sam doznala da je Čumil „čovjek na poslu“, zapravo spomenik podignut u znak zahvalnosti radnicima koji rade na održavanju kanalizacije i bore se da kvalitetno riješe komunalne probleme koje stvara obližnji Dunav i niska razina tog dijela grada u odnosu na nivo rijeke. Čumil viri iz šahte s osmijehom na licu koji se može dvojako tumačiti: kao zadovoljstvo umorna radnika uspješno obavljenim poslom ali i kao zadovoljstvo muškarca zanimljivim „žabljim“ pogledom koji ima na ulicu i prvenstveno prolaznice, osobito one u lepršavim ljetnim haljinama. Čak i ako ne znate točno gdje mu je prebivalište ne možete ga promašiti jer oko njega su uvijek brojni znatiželjnici koji se žele s njim fotografirati i ujedno ga taknuti lijevom rukom za šljem. I pri tom nešto poželjeti očekujući da će im želju vrijedni Čumil ispuniti.
Kako sam sličan obred činila uzaludno bezbroj puta trljajući nožni palac našeg tzv. velikog srećonoše splitskog Grgura Ninskog, suzdržala sam se od prisnog kontakta s radnikom bratislavske komunalne službe. Nisam ga pomilovala po šljemu jer time što smo se sreli i upoznali u njegovu gradu, na njegovu radnom mjestu, već je bilo ispunjenje jedne od mojih želja.