piše: Barica Šljivarić Buttel
Zovu me Barbara moji poslodavci ovdje u Njemačkoj. Moram reći, ugodni i pristojni ljudi.
U malom mjestu Bad Bayersoienu radim kao sobarica i pomoć u kuhinji. Naravno, radim sezonu, pa ću kući, u moju Slavoniju.
Iako ne znam njemački jezik, uz moje radne kolege iz Hrvatske i engleski, dobro komuniciramo, tako da sve više razumijem i njemački. Važno mi je to i ne samo zbog posla.
Moja kćerka, zet i dvije unuke od prošle jeseni žive u Bad Wiessee, na jezeru Tegernsse. Jako lijepo mjesto za život. Kao i svi iz Hrvatske, došli su da bi radili i od rada živjeli. Uvjerila sam se, sretni su zajedno i dobro su se smjestili.
Moja dušica, Aneta, ide u školu i jako dobro se uklopila. Ponosna sam na njezinu hrabrost!
Doris je još mala ali i ona bi išla u skolu. Nosi dvije slikovnice u svojim malim slatkim rukicama. Jedna je na njemačkom jeziku, a druga na hrvatskom; “Gospođica Neću”, tu baš posebno voli! Tako i priča, njemački i hrvatski, sve zajedno. E, to treba čuti, uljepsa ti dan!
Nisam nikada pomislila, dok sam radila i odgajala djecu u Hrvatskoj, da ćemo jednom raditi ili živjeti u Njemačkoj, ali život tako donese neka nova vremena. Čovjek se mora prilagoditi i težiti boljem sutra.
Mladi idu za poslom i boljom egzistencijom za sebe i svoju djecu. Razumijem ih. A mi stariji, zbog preživljavanja, jer ne želimo njima biti na teret. Priznajem, imam sreću da ovdje radim i češće vidim svoje drage unučice jer ne bi mogla doći iz Hrvatske toliko puta u godini.
Kada odem kući, opet će biti dobro, samo da bude zdravlja. Tamo želim zagrliti svoje drage ljude, roditelje i sina. On ima posao i može živjeti u Hrvatskoj. Sretna sam i zbog toga.
Kao žena, majka i baka, evo i ja sam pomiješala hrvatski i njemački, baš kao i moja unučica Doris. Nosim i ja dvije slike ali u srcu, pola je u Hrvatskoj, a pola u Njemačkoj!